Mank

Sa samo 24 g. Orsona Wellesa u Hollywood je 1940. namamio

studio u problemima RKO Pictures

ugovorom koji je odgovarao njegovim pripovjedačkim sposobnostima.

Bio je posve neovisan i nije morao trpjeti nikakav nadzor

te je mogao snimati bilo koji film o bilo kakvoj temi,

s bilo kojim suradnikom…

NETFLIX INTERNATIONAL PICTURES PREDSTAVLJA

VICTORVILLE 37 km

RANČ NORTH VERDE

EKST. VICTORVILLE - GOSTINJSKI RANČ - DAN - 1940.

Mogu sam. Ne treba.

Izvolite.

Rekao sam da vas smjeste ovamo da se ne osjećate skučeno.

Dame će izazvati skandal u kraju

zauzimanjem obiju spavaćih soba.

Ja ću odsjesti u seoskim toplicama koje zovu,

vjerovali ili ne, O desno rame.

Ondje ću uređivati.

Fräulein Frieda nije samo sestra i fizioterapeutkinja,

izučavala je prehranu u starome kraju.

-Zar ne, draga Fräulein? -Da, Herr Houseman.

Ovdje ne smijete piti.

Vlasnik ranča ne dopušta alkohol.

Ali vi ste iz Pennsylvanije, navikli ste.

Spas u pravi čas, mogli bismo reći.

Odložite to ovamo.

I oprezno. Hvala.

Pogledajte.

Dat ćete sve od sebe da to uzmete.

Dok dovršite prvu verziju, za oko 90 dana,

bit ćete sprinter svjetske klase.

Rita, možeš li doći?

Ovo je gđa Alexander.

Tipka sto riječi u minuti, diktat hvata kao da čita misli.

Rita Alexander, Herman Mankiewicz.

Kako ste, g. Mankiewicz?

To je veliko pitanje.

Volite raditi noću, a Rita je na londonskome vremenu.

Njezin je muž jedan od hrabrih RAF-ovaca.

-Leti… Čime ono? Spitfireima? -Hurricaneima.

-Suosjećam i molim se. -Molim?

S obzirom na brzinu, uspon i okretnost Messerschmita Bf 109…

Nadam se da nećemo trebati vaše suosjećanje.

Mi ćemo se moliti i… boriti.

Sastajat ću se s Orsonom svaki tjedan te ga izvještavati.

Očekujemo čuda.

Kako ono kaže pisac? „Pričaj priču koju znaš.”

Ja toga pisca ne znam.

Halo?

Da, ovdje je.

Mislim da imate sve. Ako što trebate, napišite ovdje.

-Da? Halo? -Idu po njega.

Naše čudo od djeteta bogme zna pogoditi najefektniji trenutak.

Orsone, zdravo. Tek smo stigli.

-Halo? -Mank!

Houseman kaže da si ondje gdje te trebamo.

Pravi sam sretnik.

-Kako noga? -„Bedrena kost povezana je s kukom.”

Izvrsno. Spreman si za lov na velikog bijelog kita?

Zovi me Ahab. Čujem da imamo 90 dana.

Neka bude 60.

Oduze mi mjesec dana.

Za tebe sam pisao i za pet dana. Ovo će biti pravi odmor.

-Šezdeset dana pa ćemo ćaskati. -Svi vole ćaskati.

Jesi li mi skratio rok za 30 dana da pravni odjel RKO-a ima vremena?

Nisam ti rekao? Ja odlučujem o finalnoj verziji, o svemu.

Nema uputa iz studija. Mi ćemo biti krivi ako ne uspije.

-Šezdeset dana i ćaskanje. -Spremni smo.

Moram ići. Probe za Srce tame.

I nastaje jedan mali Joe Conrad.

Ako tko pita, reci da adaptiraš.

Ne poznaješ još ovu od sunca sprženu septičku jamu.

Pustiš vjetar na Hollywoodu i Vineu, u Santa Monici producent kaže, pukla cijev.

Ne, još nisam upoznao taj kraj.

Trudim se s tobom duhom. I ne čujem tipkanje.

Nema uputa.

I onda navrši 24.

Zatočen.

INT. MANKIEWICZEVA KUĆA - NOĆ - NEKOLIKO TJEDANA PRIJE

Daj da ti svučem odjeću.

Otpustili su me baš kada sam postigao savršenu ravnotežu.

Ne surađujem s pola producenata u studiju,

a druga polovica ne želi surađivati sa mnom.

-Listić za klađenje na utrke? -Kad prestaneš čitati, prestaneš učiti.

Miruj.

Lezi.

Cigaretu, molim.

Približiš li šibicu dahu, buknut ćeš.

Čak je i ime psa užasno. Zvuči kao neki japanski sluga.

Zapamti što ti kažem.

Čarobnjak iz Oza uništit će taj studio.

Spavaj. Sutra voziš u New York.

Sjećaš se kad si dolazila vlakom s istoka?

Ušuljao bih se u Albuquerqueju i gol ušao u tvoj kupe.

Sjećam se i kako sam provela medeni mjesec u Berlinu,

s kurvama koje su cijelu noć bučale

jer moj zgodni dopisnik nije imao za nešto bolje.

-Nisu li to bili divni dani? -Da, a i noći nisu bile loše.

-Dušice? -Posljednji put, što je?

-Koja je godina? -Hermane…

-Dosad sam nešto trebao postići. -Hermie…

Daj mi znak, Gospodine,

poput tvoga sam sluge Mojsija, no ipak sam nešto skuplji.

Idi spavati, mešuga.

-Dušice? -Ma što je?

Zašto me trpiš?

Ne znam.

Onaj grm u dvorištu,

javi mi ako se noćas zapali, može?

Svašta znate.

Jampski pentametar, riječi velikih pjesnika.

A njezin potpis? „Zauvijek, Ethel.”

Može li bolje od toga? Ne samo Ethel. „Zauvijek, Ethel.”

Tommy, nađemo li civilizaciju do sutona,

nadam se da ću iz ovog sanduka ući u hladni martini.

Ne bi napisala „zauvijek” da to ne misli.

Da je mislila samo Ethel, to bi i napisala.

Cesta, Tommy.

Znam. Vi pročitajte pa mi recite.

Voli me, zar ne?

Mank? Orson Welles je.

-Naravno. -Vrijeme je da razgovaramo.

Pretvorio sam se u uho.

Jednoć dvorac na brdu,

a sad sjećanje na ono što je nekoć bilo.

Sam u nedovršenoj, a već oronuloj palači užitaka,

distanciran, rijetko posjećen, nikad fotografiran.

Vidimo starca u ogrtaču kako puši lulu,

sjedi sam uz bazen…

odbačene stranice razbacane pod nogama.

Narator:

„Car tiskovina nastavio je upravljati carstvom na zalasku,

tašto pokušavajući utjecati, kao nekoć,

na sudbine nacije koja ga je odavno prestala slušati…”

Ne. „Koja mu je prestala vjerovati.”

Između stabala vidimo kako pomoćnik gura starca u kolicima

po uredno pokošenom travnjaku.

Narator: „Ondje, prošli mjesec,

kao što dođe svima, smrt je došla...”

Popijmo čaj, gđo A.

Znam tko je to.

To jest, tko bi trebao biti.

Zašto misliš da bi to itko trebao biti?

Dajte.

Svi govornici engleskoga prepoznat će ga.

Upravo bi to rekao i on.

-Jeste li ga poznavali? -Možda.

Nekoć.

-Pisali ste za njegove novine? -Bogu hvala, ne.

Upoznao sam ga kad je počeo plaćati filmove svoje djevojke.

Znali ste Marion Davies?

-Koliko je to itko mogao. -Doista?

Kakva je?

Zašto kad malo zagrebeš ispod površine uštogljene engleske školarke,

dobiješ obožavateljicu filmova

koja zaboravi da je učila o bitki kod Hastingsa?

Hastings. 14. listopada 1066., deset Celzijevih stupnjeva.

EKST. PARAMOUNT - DAN - 1930.

CHARLIE, DOĐI MOŽEŠ ZARADITI MILIJUNE

TVOJA SU JEDINA KONKURENCIJA IDIOTI

Mank?

Netko je rekao da je Mankiewicz tu.

I jest. Ja sam perspektivni brat Joe.

-Nisam znao da Herman ima brata. -Nitko to ne zna.

Da pogodim.

„Možeš zaraditi milijune,

tvoja su jedina konkurencija idioti”, stop.

Kako ste znali?

Tko god zna spojiti tri riječi u rečenicu, dobije taj telegram.

Dođite.

Ručak je prošao, imamo rok. Možda je zauzet.

-Obećavam da ga neću gnjaviti. -Nisam na to mislio.

GENIJALAC RADI NE ULAZITE!

-Dajte, znate da mogu platiti. -Dečki.

Ulozi su visoki.

-To! -Dovraga!

Dvostruko više. Ali ovaj put, buljavi skote, neka padne na pod.

-„Buljavi”. -Skote?

Mank se jednom u petaka kladio na to koliko treba listu da padne na pod.

-Morao sam novac tražiti od uprave. -Pet dolara?

Pet tisuća.

Hajde!

Glava, gade jedan!

Volim surađivati s vama, gospodo.

Bok, Charlie.

Sjećate se dečka iz Algonquina, Charlieja Lederera,

siromašnog, donekle darovitog novinara

koji nam se došao pridružiti.

-Većinu poznaješ. -G. Kaufman.

Zovi me George.

-G. Perelman. -Drago mi je.

Draže vam je Sidney ili SJ?

Uzme što dobije. Veliki Charles MacArthur.

Drago mi je.

Moja Katica za sve, Shelly Metcalf.

-Pozdrav. -G. Metcalf.

Ostavi „gospodina” za izabrane.

I na kraju, još ne među njima, brat Joe.

Ciklona kaže: „Ne smeta mi vrućina koliko čovječanstvo.”

I jedan i jedini Ben Hecht.