A Child of My Own (Un hijo propio)

NETFLIX PREDSTAVLJA

29. SRPNJA 2000.

PRODUKCIJA GATO GRANDE

Uvijek sam sanjala da ću biti mama.

Udala sam se puna nade. Imala sam 17 godina i bila sam trudna.

Zbog toga smo se djelomice i vjenčali, ali i…

voljela sam Artura.

Uvijek sam voljela djecu.

Uvijek se zabavljam s njima.

A djeca,

primjerice, sva djeca moje rodbine…

Oduvijek su mi bliska.

Imam veliku obitelj.

U mojoj obitelji svi imaju djecu.

Sve su moje sestrične majke.

Dakle…

Voljela sam čuti riječi: „Postat će mama!”

I…

Kao da sam ispunila san da imam svoju obitelj.

Otkad sam zatrudnjela i otkako smo se vjenčali,

to nam je uvijek bio plan. Uvijek sam se zamišljala kao mama.

Rez!

Sjajno. Super je!

Možemo probati verziju koja je malo tečnija?

Riječi su dio intervjua koji rekonstruiramo

i lik koji ćeš glumiti

je Ale, otprije 15 godina.

To je poput retrospektive

glumica o pravoj Ale. Dobro?

DOKUMENTARNI FILM MAITE ALBERDI

-Klapa. Scena F1. Prvi put. -Akcija.

Bila je to tako snažna želja…

da sam se uplela u probleme koji su postajali sve veći i veći.

I počela sam donositi,

znate,

odluke

i djelovati tako da se sve zakompliciralo.

Dok više nije bilo izlaza,

nije bilo povratka.

MOJ VLASTITI SIN

Jako lijepo.

Tako.

Još jedna.

Tako. Približite se, molim vas.

Tako. Vrlo lijepo. Pogledajte u aparat.

Savršeno. Nasmiješite se.

Da vidimo kako se veselite Ale i Arturu.

ALEJANDRA I ARTURO

Bravo!

NAŠE VJENČANJE

Bravo!

To, buraz!

Pusa!

Kad sam se udala,

morala sam ugađati njegovoj obitelji.

Uvijek sam osjećala da me moja obitelj voli i cijeni.

Kad sam upoznala njegovu obitelj,

njegova me mama nije prihvatila

i zbog toga sam se osjećala kao da se moram truditi da je pridobijem.

Hura za mladence!

Za mladenku i mladoženju! Hura!

Izgubila sam bebu tijekom života sa svekrvom.

Nisam nikoga htjela vidjeti.

Ali dolazili su u moju sobu,

a jedna Arturova teta rekla je: „Zašto plačeš?

Nemoj plakati. Svi to prolazimo.”

Da, tužno je.

Njegova će mama: „Trebala si paziti.”

Ne možeš tako.

Kako se osjećaš, Ale?

Morala sam ležati i slušati ih

dok napokon nije stigla moja mama.

Ovdje sam, zlato.

Zašto sam izgubila bebu?

Ja sam kriva.

Ja sam kriva.

Nisam pazila.

Trčala sam.

Išla raditi.

Sebe sam krivila za sve.

Nisi ti kriva, u redu je.

Odmaraj se.

Imamo i više nego dovoljno mjesta za zabave.

Živjeli!

-Kuća je velika. -Vrlo je prostrana.

Jako je velika.

Jesi li vidjela kuhinju?

Hrana je ukusna!

Kuća je jako lijepa,

ali prevelika je.

-Osim toga, čak nemaju ni djece. -Mama.

-Ili ćete je napuniti psima? -Mama, dosta!

Popunite barem još jednu sobu.

Zar i ti, ujo?

Samo želimo da budete sretni s bebom, zar ne?

Djeca trčkaraju.

Htjela bih upoznati praunuče.

Znam, bako, ali imam tek 25…

Što prije, to bolje.

Inače će izgledati kao unuci, a ne djeca.

Zašto ne posvojite?

To nije isto.

Imat ćemo vlastitu djecu, dobro?

Ale je zauzeta. Posao u bolnici je zahtjevan.

-Ali uskoro. -Prioriteti.

Potrajat će.

-Još jedno? -Ne, hvala.

-Donesi mi dva, molim te. -Dobro.

Što je bilo nakon prvog spontanog?

Ubrzo sam opet zatrudnjela.

Arturo bi mi govorio:

„Moraš biti oprezna. Nemoj raditi ovo, nemoj ono.”

Od prve trudnoće govorim joj da se pazi,

da se ne forsira, da se odmara.

Radim cijeli dan, ne mogu je stalno provjeravati.

Čak sam rekao: „Ako ne zbog sebe, zbog bebe.”

Ali ona je tvrdoglava.

To je istina.

I opet sam izgubila dijete.

To mi je bio drugi spontani pobačaj.

Nakon nekoliko godina počeli smo se brinuti.

Nisam mogla zatrudnjeti.

Ovo mi jako teško pada. Samo želim dijete, a ne mogu ga roditi.

U čemu je problem?

Već je zatrudnjela. Zašto se to ne ponovi?

Više se ne štitimo, zar ne?

Ne znam. Kao da njezino tijelo ne može zadržati dijete…

Ne znam.

Bez brige.

Pregledat ćemo stanje maternice nakon kiretaže.

I analizirati suprugovu spermu.

Možemo pokušati stimuliranu unutarmateričnu inseminaciju

da pomognemo da zatrudnite.

To će spriječiti spontani?

Nijedan tretman nije 100 % zajamčen,

ali priroda je mudra.

Neće dopustiti da se nezdrava beba rodi.

Jako ste mladi. Još imate vremena.

Još malo.

Bit ćeš dobro.

Hvala.

Kad sam napokon zatrudnjela po treći put,

Arturo mi je rekao:

„Ovaj put moraš biti smirena. Moraš raditi ovo, moraš ono.

Moraš ostati kod kuće.

Zapravo, trebala bi prestati raditi.”

A ja ću: „Šališ se, zar ne? Neću prestati raditi.”

Rekao bi: „Ti si tako tvrdoglava.”

Bok, Ale.

-Bok, doktorice. -Kako si?

Dobro. Više nema mučnine.

Je li sve spremno?

Bok. Dobro jutro. Uđite.

-Hvala. Ne zaboravi kavu. -Stiže.

Otišla sam šefici.

Plakala sam. Rekla sam da mi je mučno.

Žao mi je, Ale. Bilo je mnogo krvarenja…

Izgubila si bebu.

Ne opet…

Žao mi je.

Što ću reći Arturu?

Smiri se.

Opusti se.

Razgovaraj s mužem. Razmotrite opcije.

Bit će ti jako teško iznijeti cijelu trudnoću.

Pustit ću te da se odjeneš.

Sjela sam u čekaonicu

s pomiješanim osjećajima.

Očito, krivila sam sebe.

Ovdje sam satima. Može li mi tko pomoći?

-Morate čekati svoj red. -Samo moram dogovoriti termin.

Preispitivala sam Boga.

„Zašto? Zašto se ovo događa? Zašto?”

Tad sam upoznala Mayru.

Što nije u redu?

Želim biti mama, ali ne mogu.

Ja ću biti mama, a ne želim to.

Molim?

Upravo sam saznala.

Mayra mi kaže…

Ne želim ga.

…da želi pobaciti.

Otac ne želi odgovornost.

Kaže da nije njegovo.

A ja… ne mogu imati drugo dijete.

Možeš ti to i sama.

Ne mogu. Ne studiram i ne radim.

Samo pomažem mami s kućanskim poslovima.

Naći ćeš posao.

Prodati nešto, ne znam.

Ne. Ne volim raditi.

Katkad nešto prodajem.

Ne. Ne mogu imati još jedno dijete.

Već imam curicu.

Ako se vratim s drugom bebom,

mama će me izbaciti. Poludjet će.

Neće te izbaciti.

Ne znam što da radim.

Ne znam.

Radije bih ga darovala nego pobacila.