Sant'Agostino (Restless heart : The confessions of Saint Augustine)

SV. AUGUSTIN

Striče, Augustine!

Što radite ovdje?

Imao sam dogovoren sastanak.

Sastanak? S kim?

Svake se godine u ovaj dan u ranu zoru uspinjem ovamo

i promatram selidbu roda.

Da barem i mi možemo odletjeti s njima!

Volio bih da barem ti to možeš!

Vandalska je vojska sve nemirnija.

Hrana više gotovo i ne stiže do grada.

Izgladnjivat će nas sve dok više ne budemo imali izbora.

Što bismo mogli učiniti?

To više nije u našoj moći.

Vas dvojica, premjestite se na drugu stranu!

Dolazi pješćana oluja!

Prevrnite sve šatore! Pazite, da vam ne padne!

Vaša Veličanstvo! Mi smo spremni!

Ljudi čekaju samo Vašu zapovijed!

Održavajte vatru! Neka Hipon znade da smo ovdje!

Kad prođe ova oluja, napadamo!

Nema više vode.

Ma, što se to događa? Kako to da nema više vode?

I što ćemo sad?

Nema više vode!

Uspijet ćemo izdržati tek par dana tako. Pođimo vidjeti!

Vandali!

Vandali su nam zatvorili vodu!

To je moje! -Ne, moje! -Moje! -Ne!

Prestanite! Stanite!

Biskup Augustin. - Da.

Što se događa, Fulvije?

Vandali su obustavili opskrbu vodom.

Moramo uzeti onu preostalu u bunaru ili ćemo umrijeti!

Prepustimo li se panici, Vandali će pobijediti i prije nego li uđu u grad!

Strah i nasilje usmrtit će nas brže od žeđi ili gladi!

Kao vaš biskup i građanin Hipona

uvjeravam vas da ima nade.

Spusti to željezo!

Ionako ćemo pomrijeti, biskupe. Više nema nade.

Griješiš, Fulvije.

Nade još ima.

Jer još ima izgleda da spasimo naš grad.

Jednu mogućnost, za koju vam osobno jamčim.

Pobrinut ću se da Vandali polože oružje.

Ma što to govori? Biskup je obmanut.

Kako? -Pouzdaj se!

Pogledaj, rimski vojnici! - Neka je slavljen Bog!

Donesite ih ovdje!

Centurion, Fabije Domicije. Na vašu zapovijed, namjesniče!

Dobro došli! Kojoj legiji pripadate?

Sedmoj.

Sedmoj? Mislio sam da je ona uništena.

Bila je poražena.

No ja i moja centurija smo preživjeti.

Danima smo hodali neprijateljskim teritorijem prateći ove civile.

Iskoristili smo oluju za prelazak vandalskih linija.

Jeste li čuli?

Ova legija pokazuje nam da se opsada može dokončati.

Da se Vandali mogu poraziti.

Nemojmo gubiti nade!

Rim će još jednom pobjediti!

Opsjednutošću vojnom pobjedom, odvest ćeš ovaj grad u propast.

Vaša prisutnost, jedina je stvar radi koje sam oklijevao doći ovdje, biskupe Augustine.

Zar me poznajete?

Poznavao Vas je moj otac.

Ti si sin Hilarijev?

Biskupe Augustine! Ja i ovi ljudi hodali smo kroz pustinju sa samo jednom nadom:

potpuno se pouzdati u Vas.

Donesite ranjenike u baziliku.

Gladna sam! Molim te!

Kako su ostali ranjenici?

Uskoro će biti bolje, nadam se.

U baziliku se ne može ući naoružani.

Zašto? -To je svetogrđe.

Lucila, pusti ih nekauđu.

Jedino što je ovdje sveto život je ovih ljudi.

A njihov život spasio je ovaj mač.

Vijest iz Rima!

Papa želi da Vas i Vaše knjige sklonimo što prije na sigurno.

A kako je to moguće u jednom gradu koji je opsjednut?

Čini se da je papa već poslao tri broda. Još koji dan i bit će ovdje.

Znači li to da se trebam ukrcati sa svim svojim knjigama i pobjeći? -U Rim, da!

I ostaviti svoj narod?

Papa Vam osobno to naređuje. - Ali ja sam biskup ovoga grada!

Ovaj Vas grad više ne zaslužuje.

Niste li vidjeli što se jučer dogodilo kada je stigla ona legija Rimljana?

Bilo je ono dovoljno da se uvjeri sviju kako im Vi više niste potrebni.

Hm... ja, potreban...

Pogledaj, Posidije! Ovo je tvoj rukopis. -Ali Vaše ispovijesti?

Da, tako je... moje ispovijesti.

Da je bilo po mom... još bih bio ništa drugo doli jedan siromašan dječak.

Jedan preuzetan siročić, uvjeren kako ništa ne trebam, doli sebe samoga.

I ako u meni postoji išta dragocjeno, to mogu zahvaliti samo svojoj majci.

Majci, koja me u tijelu rodi za ovaj prolazni život.

a u srcu za Život Vječni.

Tagasta, Afrika, 76 godina prije

Nastavi tiskati.

Djete je previsoko. Pohitaj po oca i reci mu neka se požuri!

Više ne osjećam kako se miče. Zašto?

Slušaj, želim da se pripremiš...

Za što?

Znaš dobro. -Znaš li što tražiš od mene?

Umrijet ćeš. -Ako to ne učiniš, umrijet ćemo oboje.

Moraš to učiniti!

Želim da moj sin živi! Reži!

Bokal je prazan!

Patricije, Patricije... -Što želiš?

Žena ti rađa.

Baš dobivam!

A ona umire!

Igraš li umjesto njega? -Da!

Oče moj!

Pomozi mi! U ruke Tvoje predajem dušu svoju!

Čekaj!

Osjećam kako se miče! Osjećam ga!

Živ je!

Monika... -Rodio nam se sinčić, Patricije!

Sin!? -Da.

Onda, koje ćete mu ime nadjenuti?

Konstantin. Kao naš car.

Ne. Konstantin je tek jedan od careva.

Zvat će se Augustin! Mali August.

Kao prvi car.

Petnaest godina poslije.

Augustine! Prestrašio si me! -Ajmo!

To nisu riječi, već činjenice!

No netko bi mogao pitati: Zašto moramo plaćati porez Rimu?

Znate... i ja potječem iz malog mjesta kakvo je ovo.

Moj je otac bio snažan, pošten, radin seljak poput vas.

Nisi li rekao da je potekao iz moćne rimske obitelji? -Da, tako je!

No sad govori tako da bi pridobio narod.

Jednog ga dana priupitah: Zašto radije mi ne potrošimo taj novac

umjesto da ga dajemo Rimu? A on mi onda strpljivo odgovori:

Sine moj, tim bismo novčićima mi mogli kupiti jedino kozu.

A Rim će njima podići carstvo!

Rim ne želi naš novac jer mi smo Rim!

To nisu riječi, već činjenice!

Želim biti poput njega! - Poput Markobija? Zašto?

Jeste li ga čuli? Svojim riječima on ljude može natjerati na sve.

To nisu riječi, već činjenice!

Sa svojim ćeš jezikom ubrzo postati poput njega.

Ali ako ostanem ovdje neću imati za to prilike.

A gdje miliš da ćeš imati tu veliku priliku?

U Kartagi. Želim učiti s Makrobijem.

U Kartagi? Hm...

Ti si tek dječak.

Znaš li koliko samo košta učiti s famoznim učiteljem, poput Makrobija?

Ne!

A vi? -Naravno!

Više nego li ti uopće možeš zamilisiti.

Presatni s tim besmislicama! -Ali Patricije, mogli bismo uštedjeti.

Augustin zaslužuje jednu školu...

- Augustin će se morati zadovoljiti školom u Tagasti!

Kao i ja. I moj otac prije mene.

Rasprava je završena!

Oče, kamo idete?

U krčmu. -Nije istina!

Na što aludiraš? -Namirisali ste kosu.

To ne činite kad idete u krčmu.

Augustine, ne! -Idete Euridiki, vašoj prijateljici.

Kako se usuđuješ?!

Da više nikad nisi tako razgovarao s ocem!

To nije pošteno! -Ne, nije pošteno.

Znam. Nije pošteno..

Zašto mu onda ne kažete štogod?

Riječi nisu dovoljne da bi promijenile čovjeka.

Pa čak ni tvoje. Pokušaj to razumjeti, sine moj.

Sine moj.

Pođimo!

Što to radite?

Što radite ovdje? To su moje kruške!

Zastavite se! Kradljivci! To su moje kruške!

Kradljivče!

Počinio sam krađu. Ukrao sam nešto čega sam ionako imao u izobilju. -Augustine.

Najgore je još što nisam kanio uživati u ukradenome,

nego u samoj krađi. I u grijehu.

Želio sam jednostavno učiniti neko zlo iz obijesti.

I počinio sam zlo radi samoga zla.

Eto, takav sam bio... Jedna sramotna duša koja je tražila uništenje.

Evo, uzmite... Nadam se da će biti dovoljno za plodove koje ste izgubili.

Nije potrebno. Plodovi ionako rastu svake godine novi,

ali djeca, skrenu li na stranputicu mogu se izgubiti zauvijek.

Zašto si to učinio?

Odgovori mi! Zašto si to učinio?

Nanio si mi bol, Augustine! - Ja? Ja Vam nanosim bol?

Možda prije moj otac. On Vam nanosi bol.

Gubi na kocki svu našu ušteđevinu.

Pije kao smuk. I vara Vas već godinama.

On je onaj koji Vam nanosi bol, ne ja! -Dosta, ne govori više!

Patricije je kakav jest. Ali ti, ti nisi kao tvoj otac!

Nisam? Nisam takav?

A kakav bi trebao biti? Odan Vašem Bogu, savršena osoba?

Ne savršen, samo...

Ostanem li ovdje, prije ili kasnije postat ću baš kao moj otac!

Predpostavljam da nisi došla samo da bi kušala moje ulje i hvalila moju vilu?

I razgovarala o mom sinu.

Tako je, ovdje sam jer želim razgovarati o mome sinu. Augustinu.

Je li još najpametniji dječak u školi? - O, da!

Ali mislim da bi bilo dobro za njega da ode odavdje.