Time and Water

ZA MOJE NAJMILIJE

AKO NAĐETE OVU VREMENSKU KAPSULU, PRITISNITE "PLAY"

Halo?

Čujete me?

Zdravo.

Nadam se da ćete ovo čuti.

Nećemo se sresti jer živimo u različita vremena.

Ne mogu vam poslati ledenjak...

...ali vam mogu poslati ovo.

Ova je kapsula mogla biti puna snimki zmija iz Amazone.

Ovaj udav na mom ramenu pripada mom najdražem ujaku Johnu.

15 g. poslije, pozvao me da mu pomognem istražiti

obrasce parenja divovske anakonde u Venezueli.

Bio bih ovdje,

ali ti se planovi kose s mojim obrascima parenja.

Pa ostajem u svom staništu na Islandu,

pišem poeziju i znanstvenu fantastiku.

Andri Snær Magnason napisao je The Story of the Blue Planet

koja je privukla značajnu pozornost.

Ovo je možda najpolitičniji islandski roman u zadnje vrijeme.

Hulda!

Ondje je ledenjački jezik, gle!

Ondje je ledenjak.

Ondje!

Prvo vam šaljem priču koju sam pričao svojoj djeci.

O našem domu.

Prvo je postojala praznina.

Zatim su se susreli vatra i led.

U kaosu je nastao Auðhumla, krava od mraza i snijega.

Od njezina tijela nastale su stotine ledenjaka

koji su oblikovali planine i doline.

Iz njezina vimena tekle su četiri rijeke koje su hranile svijet.

Njezin je led stvorio dom na Islandu,

a Island je postao dom svih nas.

Živimo ovdje s ledom 1000 godina.

Smiješak!

Isgland?

Je li to točno? -Da.

Bravo. -Island.

No to je tek početak, i trebat ćete mnogo priča.

Mogu uloviti polarno svjetlo!

Gle, kreće se.

Nestalo je... - Sad je ovdje.

Ne znam koliko ćete godina imati kad budete ovo gledali.

Ja imam 53. Ovo snimam 2026. godine.

A ovako Island sada izgleda.

Mislim da nisam vidio ništa ljepše od ovoga.

Kako vam se sviđa? - Nevjerojatno je.

Ovo je tako lijep put.

Andri, jesi li s nama? -Da.

Moja ljubav prema ovom mjestu dolazi od onih koji su me odgojili.

Mojih roditelja...

...i mojih djedova i baka.

Mi smo obitelj prvih i posljednjih.

Djed Jón posljednji je rođen na ovoj farmi.

Baka Dísa uvijek bi se prva nasmijala.

A baka Hulda, prva žena koja je letjela na Islandu.

Djed Árni jedan je od prvih istraživača islandskih ledenjaka.

No ja sam postao prvi koji se oprostio od nečega

što smo mislili da nikad nećemo izgubiti.

Sretan rođendan ti

Sretan rođendan ti

Sad je 2019.

Najmlađa od četvero djece, Hulda, slavi 11. rođendan.

Moja baka, također Hulda, još je živa.

Ispunjavaš velika očekivanja, Hulda.

Mi smo Hulde.

Baka Hulda bila je udana za mog djeda Árnija 60 godina.

Sad ono što su najviše voljeli na svijetu počinje nestajati.

G. 2014., ledenjak Ok prvi je nestao zbog klimatskih promjena.

U kolovozu će se održati pogreb njemu u spomen.

To je prvi pogreb takve vrste na svijetu.

Pogreb za ledenjak djeluje nestvarno...

Kao da moj osjećaj doma nestaje.

Skupljam priče baka i djedova o ledenjacima otkad pamtim.

A sada, odjednom, vidim ih drukčije.

Imam potrebu sve ih prikupiti,

možda će biti korisne za budućnost.

Šaljem vam najdražu: kako su se moji baka i djed zaljubili na ledu.

Ovo su njihove snimke.

Ovdje su na bračnom putovanju 1956.

A ovo su oni 2004., 2010.

i 2017.

Odmalena sam žudjela za odlaskom na planine.

U proljeće sam osjećala miris ledenjaka.

Što je "miris ledenjaka"? - Ne mogu ga opisati.

Bio je poseban.

Samo je bio taj miris u zraku, bio je opojan.

A kad ste se upoznali? - Na susretu planinara.

Odmah mi se svidjela.

Govorila sam mami: "Da sam bar dečko, onda bih mogla to i to."

Imati više pustolovina.

Bila sam spremna na sve.

Árni mi je rekao: "Idemo do ledenjaka Vatnajökull."

Pitala sam mogu li s njima.

Lokalni skijaši pitali su jesam li lud da vodim ženu na ledenjak.

To je posve suludo!

Najveći ledenjak je Vatnajökull.

Pokriva 1/12 površine Islanda i najveći je ledenjak u Europi.

Usponi na Vatnajökull čin su odvažnosti,

samo za dobro opremljene i vrlo iskusne planinare.

Na ledenjaku smo proveli cijeli tjedan.

Otad se nismo razdvojili.

Vjenčali smo se u petak

i rano idućeg jutra krenuli na trotjedni uspon.

Nakon toga smo često išli na Vatnajökull

s Islandskim glaciološkim društvom.

Bio je to početak istraživanja.

Ove iste mjere uzimaju se i danas.

Je li vam kad bilo hladno? -Ne, nikad.

Bili smo mladenci!

Smatrate li ledenjak svojim drugim domom? -Da.

Posve je drukčije biti na vrhu ledenjaka.

Sve je bijelo.

Nema kraja.

Koliko sada imate godina?

Zaboravio sam sve. - Imat ćeš 95, Árni.

95? -Da.

Da, ti to pratiš za mene. -Da.

Posve.

Uvijek i jesi.

Ne znam kako bih išao kroz život

da ona nije bila uz mene.

Želim da doživite ledenjake kao moji baka i djed.

Kao i ja.

Ovako zvuči ledenjak.

Ne vidi se, no on se miče.

Kad se snijeg dugo gomila, iz godine u godinu,

led postaje težak i počinje se kretati pod vlastitom težinom.

To kretanje stvara ledenjak, led koji je oživio.

Život ledenjaka odvija se u geološkom vremenu,

kroz stoljeća i tisućljeća, a ne kroz mjesece i godine.

Plavo je boja starog leda.

Što je plava tamnija, to je starost veća.

Dok zimi padne više snijega nego što se ljeti otopi, ledenjak će teći.

Taj ciklus daje život zemlji.

Moji baka i djed mislili su da će ledenjaci uvijek biti tu.

I ja sam to mislio.

No jednog dana 2014., ovo je bilo na vijestima.

Ledenjak Ok bio je na planini na zapadu Islanda.

Bio je poznat kao najmanji ledenjak na Islandu,

ali se više neće smatrati ledenjakom.

Glaciolog Oddur Sigurðsson penje se na planinu

izdati potvrdu o smrti tog ledenjaka.

Uzrok smrti je ekstremna ljetna vrućina.

Ledenjak Ok bio je star samo 700 godina.

Bio je mladi ledenjak.

Oko godine 1900. imao je oko 15 km2.

No u posljednjih 15 godina,

smanjio se brže nego što sam mislio da je moguće.

Nevjerojatnom se brzinom smanjio.

Više se ne kreće, zato se zove "mrtav led".

Pitam se hoće li vam smrt ledenjaka biti jednako povijesna kao meni.

Za mene je to bio trenutak kad se obzor urušio.

Budućnost na koju su nas upozoravali više nije daleka, stigla je.

Vrijeme istječe.

Prvi put kad sam to osjetio, uzeo sam kameru.

Ni ne znajući, počeo sam stvarati ovu vremensku kapsulu.

Sad je 1997.,

moja djevojka Magga upravo je rodila naše prvo dijete, Hlynura.

Ovo je Hlynurovo prvo kupanje s majkom.

Nije li to prekrasno?

Istodobno, moj drugi djed Jón govori nam da umire.

Svi smo dojurili do njegovog doma na obali.

Četiri generacije na travi.

Nasljednici prijestolja.

Najstariji s najstarijim sinom, njegovim najstarijim

i njegovim najstarijim. - Najstariji među njima.

Pogledajte kako je smiren.

Nisam spreman oprostiti se.

Ranije tog ljeta, počeo sam raditi u Nacionalnom arhivu.

Mjestu gdje se čuvaju najstariji spisi na Islandu.

Svaki arhiv je portal u drugo vrijeme.

Putujem kroz Edde do 1220.,

gdje se prvi put opisuju naši mitovi bogova i svemira.

Knjiga o naseljavanju vodi me u 874. godinu,

kad su se prvi ljudi naselili na Islandu.

Sad sam u 1862., u narodnoj priči o vilenjacima.

U njoj je vilenjakinja namamila pastira u svoj dom u stijeni.

Zatim ulazim u dnevnu sobu starice rođene 1918.

Ona pjeva jednu od najstarijih melodija na Islandu,

pjesme nazvane Rímur, islandska riječ za rimu.

Rímur mi je takvo otkriće da govorim o njima na TV-u.

Nikad nisam čuo takvo što.

Kad sam počeo pažljivo slušati stihove, u njima je toliko tuge.

Govore o krahu starog svijeta.

Slušajući stalno ponavljanje i ritam,

postao sam očaran njome.

Tu snimku puštam sinu kad postane razdražljiv.

Umiri ga čim melodija krene.

Ta starica uspavljuje mog sina i oživljava mi izgubljeni svijet. Dosad.

Sad ga snimamo, kad još ništa ne može.

Kad počne govoriti i biti smiješan,

nećemo ga više snimati.

No uvijek ću imati ovo.

Nikad nisam bio pravi štreber s pravom kamerom.

No misleći na posljednje ljeto s djedom Jónom, uzeo sam je.

Andri, imaš li teleskopski objektiv? -Da.

Siguran si? -Da.

Kad pogledaš zadnjih 50 godina, što ti se ističe?