Behind the Clouds (Achter de wolken)

Frederik, pada kiša.

Ništa ljepše od rominjanja kiše na krovu.

-Bako? -Dolazim.

Dolazim.

Pa?

Izgledaš divno, mama.

Stvarno izgledaš predivno.

Puno je ljudi.

Da. Gospođo.

Frederik nije bio običan, prosječan čovjek.

Bio je jedinstvena i izuzetna osoba.

Malo ljudi zna, na primjer, da je imao talent za crtanje.

I da je u mladosti doktorirao na Sveučilištu u Leuvenu.

Ali on je želio više od akademskog života. Puno više.

I svi znamo što je postigao.

Puno sam naučio od Frederika.

Kako voditi tvrtku…

kako poslovati, kako postupati sa zaposlenicima.

Ali ono što ću najviše pamtiti su nesumnjivo naše mjesečne večere.

Uvijek je naručivao tartarski biftek.

Pa ipak, svaki put kad bismo izašli na večeru, tražio bi jelovnik,

proučavao je jela i pretvarao da mora razmisliti

prije nego što bi rekao: „Uzet ću tartarski biftek.”

Jednom sam ga pitao zašto inzistira uzeti jelovnik

ako je već znao što želi. A on je odgovorio:

„Wernere, uvijek trebaš raditi sve s oduševljenjem prvog puta.”

I kao njegov nasljednik, zadržat ću tu filozofiju.

Draga Emma, godinama si podnosila njegovo odsustvo.

Svi ti kongresi, svi ti seminari, sva ta putovanja.

Ali znaš kao nitko drugi, draga Emma, koliko si mu bila važna u životu.

I što si mu značila.

-Za što je to? -Da sutra imaš nešto za pojesti.

-Idi u krevet, mama, umorna si. -Svi smo umorni.

-Sigurno ne želiš da ostanem? -Idi kući, draga.

-Vidimo se sutra, mama. -Bok, draga.

Jesi li dobro, mama?

Lijepo spavaj.

Dobro, spreman?

Nisam raspoložen.

Doći će ti.

Hoćemo li se vratiti u tvoju sobu?

-Pokušajte još jednom. Možeš ti to. -Rekoh, nisam raspoložen.

Uskoro ću biti biljka.

Neću prepoznavati ni tvoje otrcano lice.

-Karel, razumijem… -Ništa ti ne razumiješ.

DUBOKA SUĆUT

ŽELIM TE VIDJETI

ZAŠTO?

GDJE?

NA ISTOM MJESTU KAO PRIJE 50 GODINA

53 GODINE, TRI MJESECA I ŠEST DANA

I sad, da.

-Da. Pazi. -Kvragu.

Nikad neću naučiti.

-To je parkirno mjesto premalo. -Rekoh ti da skreneš oštrije.

-Napravih kako mi je instruktor rekao. -Neka onda on vježba s tobom.

Bako, nemoj biti takva.

Samo ću odjenuti minicu, to je učinkovitije.

Tada te mogu oboriti da bi ti vidjeli noge.

Napravimo pauzu. Nastavit ćemo kasnije. Uzmi ključeve.

Da, dobar je, pogotovo u društvu. Ali ponekad kad smo sami…

-Izvolite. -Hvala.

Pa…

Ponekad je kao da si nemamo što reći.

Čudno, zar ne?

Ili kao da ga ne zanimaju stvari koje mene zanimaju.

To je tartarski biftek?

Mnogo ti se sviđa?

-Na ljestvici od jedan do deset? -Na primjer.

-Šest plus. -Jedva da prolazi.

Onda, sedmica. Ne znam.

-Jesi li to ikad spomenula? -Ne baš.

Udebljat ću se od ovih ljubavnih problema.

Na sprovodu je bio jedan čovjek.

Možda si ga vidjela. Na lijesu je ostavio strelicu.

-Je li bio djedov prijatelj? -Tako nekako.

Prošlo je više od 50 godina otkad sam ga vidjela.

Lijepo što je došao na sprovod.

-Želi me vidjeti. -Zašto?

Nije rekao. Poslao mi je poruku na Facebooku.

Facebooku? Znam da imaš profil, ali ne reagiraš na moje objave.

Nekada smo se…

dobro poznavali.

Ne znam što ću.

Možda će ti dobro doći razgovarati o djedu.

Svakako bih voljela vidjeti svoje sadašnje prijatelje za 100 godina.

Znaš na što mislim. Bit će uzbudljivo vidjeti što je s njima.

Već je ovdje.

-Koji kurac. -To je Björn?

Izgleda kao uzbuđeni nosorog.

-Idi, dušo. -Bok.

-Evo, ti dokrajči. -Da.

ČUDNE DUŠE OD GERARDA VERFAILLIEA

OPALNA OBALA, KOLOVOZ, 1966.

NAJISKRENIJI POZDRAV IZDALEKA GERARD

Da?

Bok.

Uđi, uđi. Lijepo te je opet vidjeti.

Dobro si?

Želim reći…

da nam je svima žao zbog smrti tvog muža.

I da govorim u ime svih kad kažem

da smo tu za tebe, kad god nas budeš trebala.

-Žao mi je što kasnim. -Ne, ne brini zbog toga.

Jer si točno na vrijeme za Harryjevu prezentaciju. Zato sjedni.

-Harry? Spreman? -Da, spreman sam.

Prezentacija? Da je čujemo.

Točno na vrijeme.

Ne bi htjela propustiti Harryjeve crve, zar ne?

Ne.

…predavanje o jednom od mojih najdražih hobija…

noćnom ribolovu.

No prije svega, volio bih da pogledate

ove predivne crve.

ŠTO SE DOGODILO?

SUTRA PONOVNO?

Moja sućut.

Počinje kiša.

-Da potražimo zaklon? -Da.

Idemo ispod nadstrešnice.

-Što je tako smiješno? -Ne znam. Smijem nam se.

Izgledamo li glupo?

Ništa ljepše od rominjanja kiše na krovu.

-Kebab. Jesi li ga ikad probao? -Ne.

Tamo ćemo biti na suhom.

Pročitao sam u novinama.

Trebao bi se sramiti, zbog strelice.

To je bio moj način opraštanja. Uvijek smo igrali pikado.

Znam to.

Bacila sam je čim sam došla kući.

A onda ta poruka na Facebooku.

Pa…

-Možda je bilo nepristojno, priznajem. -Tri riječi.

„Želim te vidjeti.” Nisi se ni potpisao.

-Pomislio sam… -To nije nepristojno, to je…

-Možda, nepodobno? -Poremećeno, to je bolja riječ.

Započinjao sam najmanje deset puta.

Dugo pismo? Kratko pismo? „Gospođo”, „Draga gospođo”?

„Draga Emma?”

-Što reći nakon toliko godina? -Izgleda ne mnogo.

Drugačije sam zamišljao ovaj susret.

Stvari nisu uvijek onako kako ih zamisliš.

U svojoj dobi trebaš to znati.

Bio mi je najbolji prijatelj.

Nisam trebala doći.

-Rekao sam nešto pogrešno? -Ovo je greška.

Oprosti, Gerarde.

Bolje da se više ne vidimo.

Mama?

-Što ti se dogodilo? -Bila sam u gradu.

Po ovom vremenu?

-Sama? -Naravno.

-Poludjet ću ovdje. -Zašto me nisi pozvala?

-Nije li zabavnije s nekim? -Da.

Izvoli.

-Nemam naočale. -Velika su slova.

-„Plesni klub Suncobran.” -Uvijek si uživala u tome.

-S tatom. -Tata i ja nikad nismo plesali.

-Upoznat ćeš nove ljude. -Znam dosta ljudi.

Osim toga, nemam vremena. Moram vježbati s Evelien.

Mama, znaš zašto to čini, zar ne?

-Da bi povremeno izlazila iz kuće. -Nije moj đir.

U redu, onda ostani unutra i ne razgovaraj ni s kim.

A ako hoćeš u grad, nemoj nikoga zvati. Sve radi sama.

Sad, molim, sjedi.

Uđem u garažu i vidim ga kako sjedi na zemlji pored svog bicikla.

Napravim sendvič sa sirom i sjetim se da voli šunku.

Otvorim hladnjak i vidim ljuti umak koji je stavljao u juhu.

Što god da radim ili ne radim, ne mogu prestati razmišljati o njemu.

Kao da ne znam tko sam bez njega.

Što si očekivala, mama? Treba vremena.

Da.

Ponekad se pitam isplati li se sve to još uvijek.

Što to govoriš?

Hajde, pojedi nešto.

Werner je zvao. Za one dionice.

Nije li bolje riješiti ih se? Što se može s njima?

Njegovo životno djelo.

Tvrtka te nikad nije zanimala.

Reci onom svom Werneru da pripremi papire i kontaktira me.

Nije on „moj” Werner.

Što radiš ovdje?

-Uplašio si me. -Znam da to nije uobičajeno, ali…

-Mogu li ući na kratko? -Znaš li koliko je sati?

-Bila sam u krevetu. -Samo da razgovaramo.

Neće trebati…

Jesi li dobro?

-Trebam te tužiti za neovlašten pristup. -Rekoh riskirat ću.

I za bacanje kamenčića poput tinejdžera.

-Stari Romeo. -A ti ćeš biti moja Julija?

Znaš kako su njih dvoje završili?

-Zašto samo nisi nazvao? -To peče.

-Ne budi mekušac. -Pa, jesam.

Trebao si se vidjeti.

Odjednom si nestao iza tog zida.

Oprosti.

-Je li u redu? -Da, jest.

Dobro bi mi došla žestica.

Ne liči li na oca?

Cura na fotki koju gledaš.