The French Dispatch of the Liberty, Kansas Evening Sun

Sljedeći se film sastoji od: OSMRTNICE, kratka PUTNOG VODIČA

i TRIJU VODEĆIH ČLANAKA koje donosi FRANCUSKA DEPEŠA

(američka revija iz Ennuija u Francuskoj).

FRANCUSKA DEPEŠA LIBERTY, KANSAS EVENING SUN

RUBRIKA BOLESTI I SMRTI « Glavni urednik umro u 75-oj »

Arthur Howitzer junior

SIN NAKLADNIKA IZ KANSASA OSNIVAČ OVE REVIJE

Ennui-sur-Blasé, FRANCUSKA

Počelo je ljetovanjem.

Arthur Howitzer junior, student brucoš,

željan bijega od blistave budućnosti na Velikim ravnicama,

nagovorio je oca, vlasnika lista Evening Sun iz Libertyja u Kansasu,

da mu plati prekoatlantsko putovanje kao obrazovnu priliku,

kako bi naučio obiteljski posao izradom serije putopisnih kolumni

koje će za mjesno čitateljstvo objavljivati nedjeljna revija Piknik.

Kroz idućih deset godina okupio je tim

najboljih raseljenih novinara svog vremena

i preobrazio Piknik u Francusku depešu,

činjenični tjedni izvještaj o temama svjetske politike,

umjetnosti, visoke i niske, mode, otmjene kuhinje, vrsnih pića

i raznih priča ljudske tematike smještenih u daleke quartiere.

Donio je svijet u Kansas.

Njegovi pisci ispunjavaju hrptove svake dobre američke biblioteke.

Berensen.

Sazerac.

Krementz.

Roebuck Wright.

Jedan je poznat kao najbolji živući pisac po kakvoći rečenice u minuti.

Jedan nikad nije napisao ni članka,

ali tri je desetljeća veselo pohodio prostorije.

Jedan privatno slijep pisac oštro je pisao kroz tuđe oči.

Neosporna velemajstorica gramatičke stručnosti.

Naslovnice je ilustrirao Hermès Jones.

Znamenito velikodušan prema piscima,

Arthur junior je bio manje uviđavan prema ostatku osoblja revije.

O, ne, što je to?

Treba mi purica.

Napunjena i pečena na stolu sa svim prilazima i hodočasnicima!

Sustav fiskalne uprave bio mu je zakučast, ali djelotvoran.

Daj joj 150 franaka tjedno u idućih 15 godina,

za pet američkih centi po riječi, uz odbitak troškova.

Najčešće ponavljani književni savjet, možda apokrifan, bio mu je tek ovaj:

Samo se potrudite da zvuči kao da ste to namjerno tako napisali.

Njegov povratak u Liberty dolazi točno pedeset godina nakon odlaska,

povodom vlastitog pogreba,

kad naklada revije već premašuje

pola milijuna pretplatnika u pedeset zemalja.

Koš od pruća s bezbroj značaka, plaketa i službenih pohvalnica

najvišeg ranga pokopan je uz njega,

uz pisaći stroj Andretti

i arak troslojnog papira za tipkanje od egipatskog pamuka.

Dobio je urednički pogreb.

U oporuci je naložio da se

odmah nakon njegove smrti, citiram:

Tiskara se ima rastaviti i rastaliti.

Uredništvo se ima napustiti i prodati.

Osoblje ima dobiti izdašne bonuse i prekid ugovora,

a izdavanje revije ima se trajno okončati.

Tako će osmrtnica za nakladnika poslužiti i za samo njegovo izdanje.

Svi kućni čitatelji će, naravno, dobiti srazmjeran povrat

za neispunjeni dio svoje pretplate.

Njegov će se epitaf doslovce prenijeti s natpisa na pločici

postavljenoj nad vrata njegova unutarnjeg ureda.

Članak Berensen. Betonsko remek-djelo.

Tri nevezana participa, dva razdružena infinitiva

i devet pravopisnih grešaka samo u prvoj rečenici.

Dio njih je namjeran.

Priča Krementz, Revizije jednog manifesta.

Tražili smo 2500 riječi, a ona je poslala 14.000,

uz opaske, bilješke, pojmovnik i dva epiloga.

To joj je jedna od najboljih.

Sazerac? -Činjenična provjera je nemoguća.

Mijenja sva imena i piše samo o protuhama, svodnicima i ovisnicima.

To su njegovi ljudi.

A Roebuck Wright?

Zaključao se, ali čuo sam da tipka. -Ne požurujte ga.

Pitanje je koji je za odstrel.

Jedan članak je viška čak i ako opet bude dvobroj,

što si nipošto ne možemo priuštiti.

Poruka od predradnika. Sat vremena do tiska.

Otpušten si.

Stvarno?

Ne plači u mom uredu.

NEMA PLAKANJA

Smanjite impresum, izbacite dio oglasa i recite predradniku da kupi još papira.

Nema kod mene odstrela.

Dobri pisci. Tetošio ih je.

Vabio ih je. Žestoko ih je štitio.

Što vi mislite?

Za sebe?

Počeo bih s g. Sazeracom.

To su bili njegovi ljudi.

RUBRIKA MJESNE BOJE

UKRATKO

« Izvjestitelj na biciklu » Herbsaint SAZERAC

SNIMKA GRADA OD 300 RIJEČI

Ennui se ponedjeljkom budi odjednom.

Putem vremeplova pjesničke slobode,

pođimo u razgledavanje.

Dan u Ennuiju kroz protok dvjesto pedeset godina.

Veliki je grad počeo kao grozd trgovačkih sela.

Samo nazivi ostaju nepromijenjeni.

Okrug laštitelja čizama.

Prošlost - Budućnost

Četvrt polagača opeka.

Mesarska arkada.

Džeparska slijepa ulica.

Na ovom je mjestu znamenita tržnica

prodavala svakovrsne namirnice i jestvine

pod jednom golemom strehom od stakla i lijevanog čelika,

kasnije srušenom, kao što vidite,

u korist višekatna trgovačkog centra i parkirališne građevine.

Kao i svaki živući grad,

Ennui uzdržava menažeriju štetočina i strvinara.

Štakore koji su zaposjeli njegovu podzemnu željeznicu.

Mačke koje su zaposjele njegove kose krovove.

Mlade jegulje koje su zaposjele njegove plitke odvodne kanale.

Primivši hostiju, raskalašeni crkveni zboraši,

polupijani od krvi Kristove, zaskaču neoprezne umirovljenike

i stvaraju pustošenje.

U Četvrti drijemeža, studenti.

Gladni, nespokojni, nepromišljeni.

U Okrugu potleušica,

stari ljudi.

Stari ljudi koji su doživjeli neuspjeh.

Automobil.

Manjkav blagoslov. S jedne strane,

trubljenje, kočenje, jurenje, brektanje i praskanje.

Ispuštanje otrovnih plinova i prljava ispušnog zagađenja,

opasne nezgode, neprestane gužve, visoka...

U kurac!

Odjel za mjesnu statistiku.

Prosječne kišne oborine, 750 milimetara.

Prosječne snježne oborine, 190.000 pahuljica.

Svakog se tjedna iz rijeke Blasé izvuče 8,25 trupala.

Brojka ostaje konstantna usprkos porastu stanovništva

i napredovanju zdravstva i higijene.

Dok sunce zalazi, koloplet neprijavljenih uličarki

i žigola zamijeni dnevne dostavljače i voditelje trgovina,

pa ozračje promiskuitetna spokoja zasiti cijelu uru.

Koji će zvuci dati interpunkciju noći?

I koja će otajstva pretkazati?

Možda ona sumnjiva stara maksima zbori istinu.

Sve velike ljepotice

zadržavaju svoje najdublje tajne.

"Štakori, štetočine, žigoli, uličarke."

Nije li vam ovog puta gotovo preprljavo?

Nije. -Za pristojne ljude.

Trebalo bi biti šarmantno.

"Džepari, trupla, zatvori, pisoari..."

Ne biste li dodali cvjećarnicu ili muzej? -Ne, ne bih.

Nekakvo lijepo mjesto?

Mrzim cvijeće.

Možete izbaciti drugu polovicu drugog ulomka, usput.

Poslije je ionako ponovite.

Okej.

RUBRIKA UMJETNOST I UMJETNICI

PRIČA BR. 1

« BETONSKO REMEK-DJELO » J. K. L. BERENSEN

PORTRET JEDNOG SLIKARA I JEDNE SLIKE

Za temu večerašnjeg predavanja uzimamo

velikog slikara u prethodnici

i srcu francuske Škole akcijskog prskanja,

g. Mosesa Rosenthalera.

Naširoko je slavljen, kako znate,

zbog odvažna dramatičnog stila i kolosalnih razmjera srednjeg razdoblja,

naročito, naravno, u izlošku poliptiha poznatom kao

Deset murala na nosivoj armiranobetonskoj konstrukciji.

I dalje je, prema mojem mišljenju, najrječitiji

i svakako najsnažniji umjetnički glas svojeg raskalašenog naraštaja.

Kako je to prijelomno djelo uspjelo doći

do jedinstvenog položaja trajne instalacije ovdje,

u Kolekciji Clampette?

Priča počinje u jednoj menzi.

Dotična izložba, Pepeljare, lonci i makrame,

skupni izložak ručnih radova obrtnika amatera

zatočenih u ludničkom odjelu Zatvora-azila Ennui,

možda se mogla izostaviti iz ljetopisa povijesti umjetnosti

da u nju nije bila uvrštena i jedna mala slika

g. Rosenthalera, koji je u to vrijeme

služio pedesetogodišnju kaznu za dvostruko umorstvo,

te da to djelo nije opazio kolega štićenik,

levantski likovni posrednik g. Julian Cadazio,

koji je sudbonosnim slučajem bio zatočen

u susjednom krilu zbog djela teškog izbjegavanja poreza na promet.

Stražaru.

Tko je naslikao ovu sliku?

Građanin 7524.

Smatram da je to odjel maksimalne sigurnosti za pomračene i poremećene.

Možete li mi omogućiti pratnju i pečat prijateljskog posjeta, bezodvlačno?

Simone, naga, Blok ćelija J, rekreacijska soba.

Hoću je kupiti.

Zašto?

Jer mi se sviđa.

Nije na prodaju.

Da, je.

Ne, nije. -Da, je.

Ne, nije. -Da, je.

Ne, nije. -Je. Da, je.

Svi slikari prodaju djela. Zbog toga i jeste slikar.