Tutto il giorno davanti

Amira!

Mohammed!

Mohammed!

Abdullah!

Ibrahim!

Ibra!

Ibra!

Fatima! Fatima!

Fatima!

Fatima!

Abdul!

Fatima!

O, Bože.

Andrea.

-Bok, Adele. -Što je?

Kako to misliš? Ovdje sam. Hoćeš li otvoriti?

-Ali tako je rano. Gdje si? -Ispred vrata. Hajde.

Nema smisla da budemo razdvojeni

ako mi dolaziš u kuću u 5 h.

Hajde, otvori.

Ne. Zašto nemaš ključeve koje si zadržao?

Čekaj. „Preuzimam skrbništvo nad djecom migrantima. Oni su mojih 480 djece.”

Dobro jutro, Velika Majko.

SKRBIM ZA DJECU MIGRANTE, MOJIH 480 SINOVA

-Dobro jutro. Što je? -Čitaj.

O, intervju.

-Imaš više djece negoli sam ih ja porodio. -Zbog toga si me probudio?

Ako se dobro sjećam, prije sedam godina, u ovo vrijeme,

ti si mene probudila. „Vodenjak mi je pukao. Moramo u bolnicu.”

Naravno. Došao si slaviti kćerin rođendan u 5 h.

Upravo sam izašao iz rađaonice. Blizanci.

Pomislio sam: „Iznenadit ću Silviju.”

Procjeniteljice, daj mi da uđem ili postupak ulaska za tvog bivšeg muža

i oca tvoje djece zahtijeva više razloga?

Uđi.

Upalit ću svjetlo.

Velika Majka!

Pripremi se jer će te svi tako zvati. „Velika Majka.”

Ja sam samo skrbnica.

Novinari su izmislili taj naziv. Ništa ne znači.

-Jao. -Što je? Boli li te vrat?

Želiš li lijepu masažu? Znaš da sam dobar s rukama.

Andrea, upucavaš mi se?

Čuo sam da čak i ministar dolazi potpisati protokol.

Lijepo, zar ne?

-Trebam kavu. Želiš li i ti? -Evo, ima vrućih kroasana.

Dolazak ministra je važan. Nisi li sretna?

Pa, rekla bih da jesam.

Dvije smo godine radili kako bi svi bili zadovoljni.

Blago njima. Vidjeli su te ove dvije godine.

Osim napomena,

nije bilo zakona za maloljetnike bez pratnje.

Nadajmo se da će ga biti nakon potpisivanja.

Drago mi je. Svima bi trebalo biti.

-Zašto? Zar tebi nije drago? -Nemoj me tako gledati. I meni je.

Prvi smo se u Europi dosjetili skrbničkog sustava

za strane maloljetnike.

Shvaćaš li to? Svatko će se moći brinuti o njima.

A i imat ću manje klinaca o kojima moram brinuti.

I možda neću biti toliko „Velika Majka,”

već „mala majka” našoj djeci.

Mama, je li već jutro?

Ne, ljubavi. Još je noć. Idi spavati.

-Bok, tata! -Bok, ljubavi!

-Sretan rođendan! -Super da si ovdje!

Hajde, ljubavi. Još je noć. Moraš još malo spavati.

Slavit ćemo kada se probudiš. Može?

Gore!

Tako.

-Više mi se ne spava, tata. -Je li g. San otišao?

Kakav lupež! Nazvat ću ga i reći mu da se vrati.

Tako je, tata. Idi potraži g. Sna.

-Ne možeš nikome vjerovati? -Mama, jesi li naručila tortu?

-Naravno. -Od trešanja?

-Da. -Hoćeš li doći na moju zabavu?

Učinit ću sve što mogu. Obećavam. Dolazim čim završim s poslom.

To nije u redu, mama.

Uvijek radiš. Čak i na moj rođendan.

Znaš da si ljubav mog života. Želim stalno biti s tobom.

Ali čak i danas moram uljepšati grad.

Što ćeš učiniti?

Mislim da ću staviti veoma meku

i svježu travu umjesto zebri.

Svi koji prelaze cestu morat će se izuti

i osjetiti meku travu ispod stopala.

-Sviđa li ti se ideja? -Da.

Mama, jedva čekam puhati svjećice.

Imam sjajnu želju.

No ne smiješ je reći, inače se neće ostvariti.

Spavaj sada, ljubavi.

Spavaj!

Kada se probudiš, imat ćeš sedam godina. Zamisli!

Tako…

Evo.

Andrea, bolje je da Silvia i Marco ovo ne vide.

Nekad ćeš morati reći djeci što zapravo radiš.

Da, ali Silvia je premala i neće razumjeti.

Marco je u pubertetu i jedva razgovara sa mnom.

-Što je, Caterina? -Zatvaraju centar Aurora.

-Ne, ne vjerujem. -Policija je ondje. Ovo je loše!

-Zbilja jest! -Ovdje sam od 4 h.

Daj mi sekundu da se obučem i dolazim.

-Hej, tata. -Hej! Bok, momče.

-Zašto si ovdje u ovo doba? -Rođendan tvoje sestre je.

-U 5 h? -Jesmo li te probudili?

-Ne, išao sam u kupaonicu. -Idem.

-Kamo ideš? -Zatvaraju centar.

Vidimo se. Doći ćeš u vijećnicu?

Ne, zaboravio sam ti reći. Više ne snimamo dokumentarac o tebi.

A ne?

Snimat ćemo prijateljevog oca koji popravlja skutere.

Nikoga u razredu nije briga za procjenitelja društvene politike.

Laku noć!

Žurim jer se želim vratiti prije negoli djeca odu u školu.

Jao…

Ne želiš masažu, ali bar uzmi ovo.

-Ostavila sam doručak na stolu. -Savršeno.

-Dobro? -Bok. Ugodan dan.

PALERMO, 11.6.2016.

Privremeno ovlaštenje je isteklo.

A struktura nije ovlaštena za potpunu funkcionalnost.

Oprostite. Zatvarate ga u 5 h, samo tako?

Ovdje ima 40 ljudi više od dozvoljenog broja.

Do večeras sva djeca moraju biti premještena.

-Ne. Zbilja, do večeras? -Oprostite. Takva su pravila.

-Naravno. -Dobro jutro.

-Je li sve u redu? -Da.

Ali mislim da mi vrat treba još sna.

U uredu imam tablete koje će ti pomoći.

Hvala.

Što mogu učiniti?

Ništa ne razumijem!

Kakva je ovo strka?

Kakva je ovo strka? Ništa ne razumijem!

Kako da vam pomognem ako ne razumijem što želite? Što je?

Želimo ostati!

Pokušavam pronaći rješenje. To je sve što radim!

Tražim… Hej! Slušate li me ili ne?

-Ne želimo napustiti Palermo! -Da! Želimo ostati.

Djeco, nastao je problem.

Danas dolazi brod, a svi centri su popunjeni.

Ne možemo otići.

-Znam da ne želite otići. -Nije stvar u tome. Ne možemo!

Škola mora ostati na okupu za finale.

-Važno je! -Tako je!

Kakvo finale?

Finale građanskog turnira. Vesele se tome.

U finalu smo i igramo sljedeći tjedan.

-Moramo ostati na okupu i trenirati. -Shvaćam. Stalo vam je do toga.

Da vas nešto pitam. Je li nogometno finale važnije

od toga da pronađete mjesto za život?

-Što radiš? -Neću se smiriti! Neću se smiriti!

Polako!

-Što radiš? -Ne razumijete!

Želite se brinuti o svima, ali niste si dobri ni sa kime.

Trudili smo se za ovo!

-Kupili smo dresove. -Znam.

Idemo na nastavu! Radimo!

-I sada nas želite odvesti? -Ne.

Ne mičemo se. Ne mičemo se!

Ostat ćemo!

Nećemo otići!

Jesi li završio?

Prvo, više nikada nemoj tako razgovarati sa mnom.

Sa socijalnim radnicima…

dat ćemo sve od sebe da ostanete u Palermu. Je li to jasno?

Do večeras!

Imamo jako malo vremena.

Umjesto da mi pomažete, tratite mi vrijeme.

-Je li to jasno? -Daj!

-Odlazi! -Hajde, Adele. Idemo do djevojaka.

Bravo!

Sramota!

Vlasnik centra još nije pronađen.

Nije u Italiji.

Naravno. Uživa u lakoj zaradi, zar ne?

-Čim se vrati… -Ako se vrati.

Da. Želim razgovarati s njim.

Želim mu reći u kakav nas je problem uvalio.

-Bok svima! -Bok!

Adele!

-Gethru! Bok, kako si? -Dobro, a ti?

Dobro. Malo me vrat boli. Loše sam sanjala.

-Rania nije dobro. -Rania nije dobro? Gdje je?

Ostala je u krevetu i ne želi ustati.

Odvedi me k njoj.

Ovdje je.

RECITE „NE” RASIZMU

Rania?

Rania.

Malena.

Kako si?

Ne dobro.

Kada treba roditi?

-Za tjedan dana. -Redovito ide na preglede?

Da, svaki dan.

Gdje te boli?

Boji se.

Hvala ti, malena.

Neka je hitna odvede u bolnicu.