Clark

„NE MOGU LI BITI NAJBOLJI OD NAJBOLJIH BIT ĆU NAJBOLJI OD NAJGORIH.”

Sranje! Vadite ga!

-Tiskajte jače, gđo Olofsson. -Začepi!

-Pazite na cigaretu. -Smirite se, gđo Olofsson.

Prokleto idiotsko dijete!

Izlazi, gade!

Vrištali su i derali se na mene da izađem.

Ne trpim kad mi se govori što da radim.

Stoga sam ostao koliko sam mogao, no stigao je i taj trenutak.

Ne trpim kad sam zatvoren. A cijeli je život bio vani.

Tulumi, banke, ženske i sva moguća zabava.

Kvragu, idemo.

Sloboda!

Moj prvi bijeg iz zatvora.

Muško je.

Sine moj!

Kakav glas!

Predivan je.

Bilo je očito da nisam kao sva ostala djeca. Bio sam poseban.

Oduvijek sam takav.

Jebeno poseban.

Kakva snaga!

Dobro, ovo je moja priča, od početka.

Nazvat ću ga Clark.

Kao Clark Gable.

Clark Oderth Olofsson.

Cijela istina i samo istina.

Obećavam.

Norrmalmstorg, pun policijskih vozila.

…razgovor telefonom s Clarkom Olofssonom u banci…

Uglavnom me znaju po slavnoj pljački banke na Norrmalmstorgu.

BANKA

Idemo uživo!

-Ali u to su me sranje uvukli. -Gdje je Clark?

To je ono sa stokholmskim sindromom.

Uzimanje talaca, međunarodna slava…

Drama se oduljila.

Tih nekoliko dana bilo je zabavno, ali učinio sam i hrpu drugih sranja.

BIO JE TO CLARK!

ISTINE I LAŽI

Ali krenimo od početka.

ULICA HÄLLSKRIFTS 4 1952.

Ovo je pravo sranje!

-Obožavam ovu stvar. -I ja.

Uvijek isto prokleto pitanje…

„Clark, možeš reći nešto o djetinjstvu i roditeljima?”

Da sam dobio novčić svaki put kad bi me neki nesposobni psiholog to pitao,

ne bih morao opljačkati te banke.

-Udarila si me bocom? -Jesam.

Jebeno te volim!

Ustaj i pleši!

Bum.

Mrtvi ste.

Gledajte u kameru.

Bili smo poput većine obitelji. Normalni i puni ljubavi.

Uglavnom sam bio sam, no dobro sam se slagao s damama.

Volio sam ih, i to jako.

Kao što sam rekao, prilično normalno.

Koji kurac gledate? Jebeni susjedi!

-Stene! -Nikad niste vidjeli kadu?

-Kako ću se sad kupati? -Začepi, kujo!

-Ukrao mi je bicikl! Stani! -Vrati se!

A dame… Oduvijek sam se brzo zaljubljivao.

Sve je točno, Clark. Tako treba.

Samo osjetim… ting!

Nema dana da nisam bio zaljubljen.

Volim te.

Što ti je? Sredi se!

Hajde, idemo. Jebeni lijeni idioti!

Kvragu! Nije ovo starački dom!

Hoćeš ovo?

Stajat će te poljupca.

U obraz.

I dame su voljele mene.

Volio sam ih, svaku od njih. Kakve god bile.

Dvije cigarete.

Lako sam dolazio do novca.

-Kolač s cimetom i pivo. -Još jedno?

S deset sam godina zarađivao više od mame i tate zajedno.

Novac mi je davao jedino što sam želio.

Slobodu.

Pravo da govoriš, razmišljaš i ponašaš se kako god želiš.

Ulla, u tatinoj pekarnici, bila mi je prva.

-Hej, Ulla? -Clark…

Obrađivao sam je neko vrijeme i napokon je popustila.

Dobro, dođi.

Ulla… Baš je bila dobra.

Jedan hotdog.

Cijeli sam život zaljubljen.

Opljačkao sam brdo banaka, bančio, ševio do besvijesti.

Nikad nisam pošteno radio, a uvijek sam imao novca.

-Ronny, krade ti moped! -Derište malo! Vraćaj se!

Živio sam po vlastitim pravilima i jebeno se zabavljao.

Šest mjeseci u popravnom domu.

Nije me briga što ljudi misle o meni.

Takav sam kakav sam i neću se za to ispričavati.

Četiri mjeseca zatvora.

Dalje ruke!

Amater.

Novac! Daj mi ga!

Sedam mjeseci zatvora.

Zamjena!

Dobro sam se snašao u životu. Ne kajem se.

Ako ne mogu biti najbolji od najboljih, mogu biti najbolji od najgorih.

Još jednom!

-Što ti je? -Da vidim tebe.

-Nisi nikad veslao? -Možda nisam.

Pa što radiš cijeli život?

-Onamo, budalo! -Smiri se, daje sve od sebe.

-Stvarno? -Nije kriv što je retardiran.

-Trudim se! -Pomoći ću ti. Dođi.

-Što je ovo? -Hajde, pokaži mu!

Baš dosadno. Trebamo ženske!

-Ovdje? -Napalio sam se.

Pa stalno si napaljen.

Moram se popišati.

-Kao da bi mogao zavesti žensku. -A ti ih kao imaš?

-Znam da imam. -Nema šanse!

-Što misliš, s koliko sam bio? -Dvije?

To je dvostruko više od tebe.

-Prestani… -Vidi ovo.

-Izgleda luksuzno. Idemo onamo. -Vjerojatno imaju pse.

-Što imaš protiv pasa, Gunnare? -Mrzim pse.

-Nepouzdane, glupe životinje! -Začepi. Gunnare, idemo tamo.

-Hajde, Gunnare. Brže! -Makni se.

-Odmakni se. -Samo izvoli.

-Kvragu… -Nisi još nikad bio u čamcu?

-Nije lako kako ti se čini. -Samo gledaj…

-Isto sam i ja… -Nije isto.

Tiho!

-Čestitam, znaš veslati… -Za razliku od tebe.

Kujin sin.

Što je ovo?

Dođite.

-Stvarno se moram popišati. -Bez nervoze!

Kakva kuća.

Imaju para.

-Morgane? -Naravno.

-Što je ovo? -Miči se!

-Polako, kvragu. -Napokon se mogu popišati.

Rajčice.

A što je ovo?

Remy Martin, XO. Special!

-Što je to, viski? -Konjak, budalo!

Sjedni i možda ćeš nešto naučiti.

-Napokon. -Dobro.

Nekoliko kapi za tebe…

-Požuri se! -Kvragu! Pišam!

-Prvo pomirišeš… -Dobro.

Vidi, vidi. Što nam je to ovdje?

Pijuckate?

Što radiš?

-Kretenu! -Oprosti, nisam…

-Ovo je prava stvar! -Konjak! Hajde!

Uzmi čašu.

-Brendi? -Martin Remy.

-Što je to? -Prava stvar.

-Ne znaš to cijeniti. -Da.

Pa…

-Tko živi ovako? -Kreten iz više klase, očito.

Jebena kapitalistička svinja.

-Harpsund? -Što kažeš?

-Harpsund. -Tako se zove posjed.

Harpsund!

Pa što?

-Da? -Zar nemate pojma?

-Ovo je premijerova ljetna rezidencija. -Nemoguće!

Da, istina je.

Što radite ovdje?

TAGE ERLANDER ŠVEDSKI PREMIJER 1946. - 1969.

Moj konjak…

Samo smo kušali.

Moje povrće…

Bježite!

-Hajde, Gunnare! -Jebote…

Lupeži!

Idite dođavola, jebeni idioti!

-Osiguranje! -Jebeni psi! Znao sam!

Trči, Gunnare! Ne smiješ paničariti!

-Jebeni idioti! -Stanite!

Clark!

Vratite se, kujini sinovi!

-Zadnje upozorenje! -Ovamo!

Jebeni psi!

Hajde, idemo!

-Gunnare! -Pusti ga, idemo!

Koji kurac!

Sad si moj, pizdo…

Što je smiješno, kopile?

Ništa…

Kakva će ovo priča biti.

Shvaćam…

-Dakle, znaš tko sam? -Ne, mislio sam za vas.

Možete reći da ste imali Clarka Olofssona na nišanu i promašili.

Clark Olofsson…

Ne zvuči poznato.

Još ne.

Ali jednoga dana…

U zaklon, dame i gospodo…

stižu novi meci.