Whitmer Thomas: Terminal Crew of Dudes

Odrastao sam na skejtu.

Da, i dalje skejtam. Što je čudno, jer sam u 30-ima.

Čudno je jer provodim sate u skejt parku ispod mosta,

a kad se osvrnem,

shvatim da se družim s hrpom četrnaestogodišnjaka.

TIM ROBINSON predstavlja

Samo ja i hrpa obično do pasa nagih dječaka.

Spreman?

Skejteri se snimaju dok izvode trikove i sranja.

Nekad me zamole da snimam njihove bravure.

Iskreno, mobitel mi je pun snimki četrnaestogodišnjaka.

Sjeckam brokulu, sjeckam...

Primijetio sam da skejteri, kad se ozlijede,

nema šanse da priznaju.

Ma i da im krv lije niz lice,

ako im priđe prijatelj i kaže,

„Ajme, stari, što se dogodilo? Jesi li dobro?”,

reći će: „Skroz sam dobro, samo silno želim ući.”

Stari, u redu je, smiješ priznati da te boli.

Hej, hej.

Kao klinac imao sam sreće. Skejtanje mi baš i nije išlo.

a nekom trenu kad je situacija loša.

Svaki put kad bih išao skejtati, mama bi rekla:

„Nemoj se ozlijediti, nemamo zdravstveno.”

To mi je pasalo.

Prijatelji bi mi rekli: „Danas ćeš skočiti

s najviše polucijevi u parku.”

Rekao bih im: „Da barem mogu, stari, ali nemam zdravstveno.”

Prilično fora.

Idemo.

Večeras, pod ovim svjetlima, Trudit ću se ja

Za tjeskobu sam prestar, A u očima još nosim glupi sjaj

O, očajnički tražim

Tuđe odobravanje Pod maskom zabavljača

Osjećam se ludim, osjećam se jadnim,

A kad stvari krenu nizbrdo, Raspadam se

Večeras

Pod svjetlima ovim

S glupim sjajem u očima

Da, pokušat' ću

Za vas, zbilja hoću

Dati sve od sebe

Dat ću sve od sebe

Trudit ću se jako

Za vas, trudit ću se jako

Uvijek. Oh!

I ustrajno pokušavam, a kriminalne Sublimalne isli mozgom mi kolaju

Ako je baš tiho, Oponašaj Michaela Cainea

Ljudi, gospon Wayne, Samo želi gledati kako svijet gori

Samo želi kaos

Bivša mi veli Da sam bolji kad sam bolestan

I bolesno se osjećam, Ne mogu a da ne vrištim

Želim vrištati!

Ne možemo nadići ograničenja Nadići ograničenja

Kad žvačem gumu, Ubacim cijeli paket u usta

Inače je bez okusa Kad igram se s djecom

Previše se uživim

Dok se ne useru od straha

Jer jako se

Jako se trudim za vas

Uvijek se jako trudim

O! Kad sam bio mlad

Cijelu sam godinu Govorio kao Tom Green

Dok su mi starci bili na odvikavanju

Valjda dajem sve od sebe

Inače se ne nosiš Sa stvarima koje su stvarne

Bivša mi je rekla Da sam bolji bolestan

MUŠKA EKIPA

Pljesak za bend, molim.

Odrasli smo zajedno u Alabami.

Znamo se više-manje cijeli život.

Ovo tu je moj najbolji prijatelj Jeremy.

Ovo je moj najbolji prijatelj Clay.

A ovo je moj najbolji prijatelj Budd.

Zapravo, Budd nije odrastao u Alabami. Nismo zajedno odrastali.

On je iz Kalifornije. Elitist s obale.

Znam ga samo 18 godina, frajer mi je maltene nepoznat.

Ne znam odakle on danas na pozornici.

Smatram te jednim od najbližih prijatelja.

-Uvrijedio si me. -Odjebi.

-Mrzim te. -Dobro.

Ekipa, veliki pljesak za mog starijeg brata, Johnnyja.

Ogroman je, pogledajte ga.

Stari, baš jako želim biti kul.

Dajem se od sebe da bih bio kul.

Trudim se kupiti kul odjeću i slušati kul glazbu.

Bilo bi jako kul biti najkul tip na svijetu.

Najkul tip je takozvani LOL tip.

Ne znam znate li takvog tipa.

To je tip kojem pošaljete najsmješniju stvar koju ste ikad vidjeli.

I onda vam on, nakon mjesec i po...

Odgovori: „LOL.”

Kao da je napisao „Boli me briga za tebe.”

E to je kul tip.

Takav tip želim biti, ali nisam.

Ako mi pošalješ nešto što je smiješno

neću napisati: „LOL”, već ću ti se naći na vratima i čut ćeš samo...

Jer neki ljudi samo žele kaos.

Ovo mi je već druga imitacija Michaela Canea večeras.

Briga me što je otrcano, zabavno je.

Držim da je smiješno

što je to citat iz Viteza tame,

jednog od najboljih filmova ikad snimljenih,

a koji je režirao Christopher Nolan, jedan od najmoćnijih redatelja.

I on nije imao hrabrosti reći Michaelu Caineu

„Hej, Michaele Caineu, možemo li ponoviti tu repliku

jer je želimo iskoristiti za foršpan,

a nitko te ne razumije.”

A Michael Cane samo bi izblebetao...

Očito ću morati živjeti s time.

Mislim da je jasno da mi imitiranje leži.

Mogu imitirati bilo koga.

Zanima me samo tvoje ime i zanimanje,

i spreman sam za savršenu imitaciju.

Rado bih to večeras učinio, ako vam ne smeta.

Je li u redu ako tebe imitiram? U redu.

Moraš mi samo reći kako se zoveš i čime se baviš

i savršeno ću te imitirati.

Ja sam Ian, pisac.

Zovem se Ian, pisac sam.

Žalim, Iane, zvučiš iritantno.

Mislim da je jasno da su me odgajali ovisnici.

No ništa strašno. Nažalost, mama mi se opila do smrti.

No mislim da ću prvom djetetu dati njeno ime.

Da, nazvat ću ga Anonimnim Alkoholičarem.

-Dođi da porazgovaramo. -Da.

-Nije baš bila dobra fora? -Nije.

-Možemo bolje? -Da, možemo.

-Hajdemo onda. -U redu.

U redu, odsad nadalje bit ću bolji.

Život djeteta ovisnika ima dva moguća smjera.

Ili postaneš kul, neprobojna tajna, ili cmizdravi kreten.

Vi prosudite kako sam ja prošao.

Ovo je moja imitacija...

Ozbiljnog folk glazbenika kojemu usna harmonika

stoji malo predaleko od usta.

Ne moram izvoditi, dobro sam vam objasnio.

U svojim sam mislima prilično kul tip S guzicom od obraza i jebozovnim očima

Boli me kurac tko će pobijediti u utrci Ali mi nije stalo

Nisam usamljen kad sam sam Živim u svom postmodernom domu

Poznati me prijatelji puštaju preko reda

I ja sam prilično kul tip Sad je u redu!

Gledam Buffalo '66

Kao River Phoenix odijevam se

Kerouac i Wim Wenders Times Square and David Byrne

Jesu li mrtvi zbilja mrtvi Ako te i dalje živciraju

Napisao sam knjigu O tom kako da se izgubiš

I nije me strah biti mračan I paničarim u Paklu droge

No svijetla sam zvjezdica U sobi svojoj

Mali leptirić u kukuljici

I nije me briga, no svejedno te pitam

Zbilja, zbilja, zbilja te pitam

Jesam li ekscentričan il sam samo šupak?

Pričam sranja u vjetar

Moraš bit' budala da zavaraš budalu

Koja misli da tebe zavarava

Ako mene pitaš, želiš me natrag

Jer ja sam jedini Koji te nasmijava

Mrzim tvoju umjetnost Dok ne pohvališ moju

Ja sam prilično kul tip, O, da

Udri, Clay!

Skonto sam da kada sam tužan

Ne mislim da sam ikom' ostao dužan

Nisi mi slomila srce I uopće mi ne fališ

Tako je, tako je, tako je

Oduvijek sam želio postati netko i nešto.

Kad sam bio klinac, sudjelovao sam u božićnom zboru,

i stajao bih na rubu pozornice.

Bližio bi se kraj priredbe i pjevali bismo „Svuda vlada mir",

a ja bih skočio s pozornice i zapjevao „I još puno godina.”

Učiteljici nije bilo jasno,

a ja sam oduvijek htio biti zvijezda.

Bio sam jako ljubomoran na djecu koja su postala zvijezde.

Sjećam se kad mi je mama prvi put

pokazala glazbeni spot sastava Hanson.

I sjećam se da sam rekao: „Najradije bih da pomru, mama.”

„Neka pomru, mama, jebote.”

„Neka pomru nasilnom smrću, mama."

No zapravo sam samo bio ljubomoran.

Jer su izgledali baš kul i pjevali su kao California Raisins i...

Htio sam i ja biti takav.

Johnny ima sina koji se zove Ronan. Izvrstan je otac.

Ima sina koji ide u osnovnu školu.

I on je kul klinac,

no nekad me brine da je poput mene,

onakav kakav sam ja bio kao klinac.

Svaki put kad se vratim u Alabamu, dobro ga promotrim,

kao što Forrest Gump promatra svog sina na kraju filma.

Znate, kad...

„Je li poput mene?”

A Jenny mu veli: „Ne, normalan je, jebote.”

Čudan dio filma, čudan obrat.

Mislim da neće biti poput mene jer se izbori za sebe kako ja nisam znao

jer sam se htio svima svidjeti.

Primjerice, bili smo na proslavi djedova 98. rođendana

i hrpa staraca pjevala mu je „Sretan rođendan”.

A Ronan je samo prišao meni i Johnnyju i rekao...

„Dosadno mi je.”

Polako je pokazao prstom na sve i rekao: „Svima je dosadno.”

A kad je meni bilo pet godina, Johnny je slavio rođendan u japanskom restoranu.