Proto-Slav (Praslovan)

Evo!

Ovdje se rodio Zoran Predin.

Dobro, nije se rodio ovdje. Rođen je u rodilištu dolje niže.

Ovdje je odrastao i napravio prve korake.

16. lipnja 2058. Zoran Predin napunit će sto godina.

Da, da...

Dobro, idemo dalje.

Njegovi roditelji, domaćica Ruža i farmaceut Štefan,

podarili su mu sestru i brata,

s kojima je proveo djetinjstvo na Pohorju,

kod tete Mice u Staršama na Dravskom polju,

i s majčinom rodbinom u Vojvodini u Tavankutu.

Tavankut, Tavan...

Originalna boja glasa,

originalna poetika tekstova...

Ima očinsku figuru. Vrlo ga lako mogu zamisliti u politici,

kao Zoran Predin - otac naroda.

Super tip. I danas je također super tip.

Kad sam ga upoznao, bio je također super tip.

Zoran je veliki momak,

koji je svirao harmoniku...

Ne, košarku sam htio reći, pardon.

Čistokrvni Štajerac.

Emotivan, topao, temperamentan.

Zoran je najduhovitiji alfa-mužjak kojeg znam.

Ima jedinstven smisao za humor.

Mislim da ga ljudi vole upravo zbog tog smisla za humor.

Prva stvar koja mi padne na pamet,

unatoč svoj slojevitosti i kompleksnosti,

jest to da jako sporo govori.

Tako je spor i temeljit da bi njegove intervjue i klesar mogao uživo klesati.

Nemoguć.

Ljubazan.

Nestašan.

Dragi moji, dobrodošli u Muzej Zorana Predina.

Bez doticanja, molim. - Oprostite, nije namjerno, pardon.

Je li moguće da su Zorana zamijenili u rodilištu? Jer mene jesu.

Sve je počelo kod ujaka Ive.

Moj ujak Ivo, mamin brat,

imao je grupu Apollo 220.

Udarali su po gitarama

i svi su imali frizure fru-fru, kao Beatlesi sa šiškama.

Mahali su glavama...

Onda je došla gimnazija.

Gitara se sve češće nalazila

pokraj knjiga koje sam čitao.

Osobito nakon što sam se ozlijedio na jednoj utakmici,

pa je košarka otpala, a ionako nisam bio posebno talentiran.

Sve su me te stvari tada potpuno okupirale,

i kada sam morao prestati trenirati košarku, nastala je praznina.

Tu prazninu ispunila je gitara.

S gitarom je došao Bob Dylan, a s njim i buntovništvo.

Tako da nije ni čudo da je prva pjesma

koju sam u životu ikada napisao "Stari vojnik",

prema tekstu s kraja romana "Odavde do vječnosti" Jamesa Jonesa.

Ne može svatko voljeti

Kao ja, stari vojnik

Petak je i opet jurim u grad

Piva besplatnog želim ja

Svi su mi prijatelji švorc

Konobar kaže: "Izlazi, budalo!!!"

S 18 godina dobio je prvog sina, Andreja.

Ja sam prvog sina dobio s 14 godina.

Svaka čast!

S tatom se, naravno, posvađao,

pa se preselio u četverokatnicu,

gdje se zaposlio kao domar.

Preko studentskog servisa radi kao poštar,

agent osiguranja, prodavač ploča

i noćni čuvar.

Je li on išta studirao?!

Da, gospođo, baš to, vaš jezik. Ali nikada nije diplomirao.

Ostala su mu dva ispita, što i nije puno, ali...

Nestalo je cuge. Bio mi je rođendan.

16. lipnja 1979. uzeo sam nekoliko cekera

i krenuo u Mariborsku kolibu po piće.

Tu je bio Oto Rimele s nekim prijateljima

i imali su gitaru.

Tada je Oto rekao: "Zorane, naš pjevač sada je u vojsci...

Bi li navratio u ponedjeljak na probu, na audiciju?"

Ovdje smo imali svoju prvu probu,

u kući našeg bubnjara Andreja Pintariča.

Predlagali su mi da zapjevam "Child in Time" grupe Deep Purple.

Rekao sam da ne pjevam tako visoko

i da sam više sklon nježnim baladama.

Onda su me poslali u predsoblje.

Nakon nekog vremena otvorili su vrata i rekli

da sam primljen kao pjevač grupe Zeus.

Predložio sam nekoliko promjena:

da sviramo vlastite pjesme i da moramo promijeniti ime.

Nekoć je u našoj maloj ulici pao motorist.

Policajci su pronašli krivca.

Tada je Lačni Franz postao sadist.

Ja sam predložio Lačni Franc

po nesretnom liku iz romana "Kvaka 22" Josepha Hellera.

Oto je zatim promijenio "c" u "z".

I kad smo to prvi put napisali na zid,

znali smo da će privući puno pažnje.

Prvi nastup imali smo u II. gimnaziji Maribor

u listopadu 1979.

Imali smo veliku tremu, barem ja.

To je možda bio jedini put da sam razmišljao

što ću obući za nastup.

Stavio sam poštarsku kapu,

koja mi je ostala iz vremena kada sam radio kao poštar.

Na kapu sam zakačio bedž iz filma "Let iznad kukavičjeg gnijezda"

na kojem je bila glava Jacka Nicholsona zaključana lokotom.

To mi se činilo kao važna poruka.

I stavio sam rejbanke. Mislio sam da izgledam kao malo veći frajer,

pa da publika ne primijeti moj strah.

Bog nema telefon

To je pjesma kojom smo najčešće otvarali koncerte

i to je u biti bio dobar izbor.

Dizala je atmosferu

i omogućila nam

da publiku zagrijemo na najbolji način.

Šizofrenično okruženje

Ne oduzima mi volju

Došli smo vlakom, napravili dobar koncert i dobili nagradu.

Neposredno nakon festivala

gostovali smo prvi put u Beogradu.

Na Kalemegdanu, na košarkaškom igralištu. Ali nije bilo...

Joj, ovo vam moram pokazati, to morate vidjeti. Pođite sa mnom.

Ovo sam vam htio pokazati.

Kad sam ovo vidio prvi put, pao sam na guzicu. Moram priznati.

Izvana ne izgleda ništa posebno, ali kad uđeš unutra...

Potpuno je...

Prekrasni auti...

Kao da si u drugom svijetu.

Ona sitna i mala živi u pubu

Za šankom se ljubi, u kuhinji spava

Kad smo svirali i nije bilo puno publike, bili smo najbolji.

Pokazali smo onima koji su bili ondje... Namjerno.

Za njih smo svirali još bolje.

Vezano uz ovaj studio, sjećam se toga

da je imao izravan pristup stepenicama do restorana iznad,

gdje su izvrsno kuhali. Stvarno su dobro kuhali.

Tu sam prvi put jeo goveđe ptičice.

Samo tu. - Goveđe ptičice?

To su radili od mišića

prednjih nogu vjerojatno.

Istovremeno kad su oni počeli s Franzom,

ja sam se zaposlio u "Helidonu".

Dali su mi ured

i pitao sam kolegicu: "Što da radim sa svim ovim stvarima?"

Rekla mi je da ih bacim u kontejner.

Tako sam, bacajući neke papire,

naišao na kasetu

i odmah osjetio da ima tu nešto,

da nije to neki klasični "rock"-bend,

da imaju što pokazati.

Prvi album snimili smo za 36 sati.

Od ulaska u studio s instrumentima, kao što smo sada ušli,

do zadnjeg miksa.

Svi smo voljeli Buldožere.

Pintarič je predlagao da se naš bend zove TG 90.

Rekli smo: "Zašto, zaboga, TG90?"

A on je rekao: "Zar ne znaš? To je marka buldožera."

Tebe nisam vidio sto godina.

Što ima? - Ništa posebno.

Sredio sam se. Popijem kavicu...

Sjajno. -Dakle, ovo je bilo spontano? -Zato što smo na TV-u.

To uvijek ispadne sranje.

Volio sam Lačni Franz. Cjelokupni njihov opus.

Njihovu pojavu. Neobičan način sviranja instrumenata.

Sve je to bilo tipično za novi val, ali bili su posebni.

Njegov glas, njihovi tekstovi i melodije.

Svi smo bili jako različiti,

ali uspjeli smo stvoriti svoj svijet, svoj bend,

unutar kojeg smo bili raskalašeni, divlji, neuhvatljivi, bezobrazni,

glasni, zafrkantski.

Unatoč međusobnoj različitosti, svi smo vjerovali

da neke stvari moramo pokazati,

odsvirati drukčije od svih ostalih.

To nas je povezivalo i bili smo kao jedan.

Po zanimanju sam diplomirani zabijač noževa u leđa

U to se vrijeme moglo nešto naučiti iz pjesama,

danas je to samo zabava.

Smatrali smo ga uzorom.

Takvi uzori osnažuju cijelo stanovništvo, cijele generacije.

Ako uzmemo u obzir njegove pjesme,

one su iznimne upravo zbog sposobnosti da prenesu,

s vrlo malo riječi,

izniman sadržaj i dubinu.

Ne znam je li ovo pravi podrum,

ali mislim da jest.

Ovdje je bila staklena soba.

Rabila se za hlađenje računala,

koja su u to vrijeme izgledala kao velike kutije.

Tu je netko provalio.

Tog ljeta, 1979.,

škola je zaposlila preko student-servisa dva noćna čuvara.

Ja sam bio jedan od njih.

Proučio sam sve kutove ovdje

i zaključio gdje me noćni čuvar neće vidjeti da spavam

na luftiću koji sam ponio sa sobom.

Zajedno sa svojom gitarom ili knjigom.

Ovdje je nastala pjesma "Praslovan".

Tko je tebe, Praslavenu

Učio plivati