The Goldsmith's Secret (El secreto del orfebre)

BARCELONA, 1999.

A sad informativne vijesti.

Postoji bojazan da bi 2000. godina

mogla izazvati veći kaos

u računalnim sustavima od najgorih kibernetičkih virusa.

Organizacije, poduzeća i institucije

mogao bi pogoditi takozvani "milenijski bug".

Zatvorio sam.

To je za izložbu?

Mislio sam da si već sve spakirao.

To je narudžba.

Htio sam je završiti prije odlaska.

Halo?

Da.

Da, ali neću biti ovdje.

Pitat ću ujaka.

Da. Mojeg ujaka Eloya.

Da, i on je zlatar.

Ali neću se tako brzo vratiti.

Jer idem u New York.

Da.

Dobro, hvala.

Jao, Juan Pablo...

Ako učenik nadmaši učitelja, to je učiteljev uspjeh.

Naporna je.

Bit ćeš sretan ako je se riješiš.

Gledat ću utakmicu u Paulinu baru.

Dolaziš li? -Ne mogu. Moram ovo dovršiti.

Toliko je hitno?

Oprosti, nisam ti rekao. Sutra odlazim.

Kako sutra? U New York?

Ne, u Oneiru, ali letim odande u nedjelju.

U Oneiru? -Da.

Kako to?

Pojavio se kupac za stan mojih roditelja.

Trebao sam ti reći, ali bio sam jako zauzet, oprosti.

Sam Bog zna zašto sam pristao na tu izložbu.

Bit će sjajno.

I uvijek se isplati posjetiti New York.

Cijeli sam život sanjao putovanja: Venezuela, Argentina...

A na kraju nisam ni mrdnuo iz Barcelone.

Zaustavit ćeš se u Vilasanti?

Nisi se vraćao od onog ljeta, zar ne?

Koliko znam, nisam ništa propustio.

Lijepo je.

Moglo bi biti dio izložbe.

Mogli bi.

Kao da stalno ponavljam isto.

Bolje da to ne kažeš vlasniku galerije.

Neću. -Vidimo se prije nego što odeš?

Naravno.

Juanito, koliko si samo narastao! Jedva sam te prepoznala!

Juan!

Hej! -Sjedni!

Kako ste? -Dobro.

Jako dobro. -Da?

Lijepo je vidjeti te. Gdje si odsjeo?

U kući djeda i bake.

Bit ću na praksi ovdje, u El Heraldu.

Praksi čega?

Novinarstva, u novinama. -Oho!

Uvijek je volio tračati.

Ma daj! -Odigrajmo jednu.

Alberto je ovdje? -Stižem!

Stižem!

Juan?

Koliko si samo narastao, momče!

Jose!

Bok!

Znaš li tko je ovo?

Moj je novi pomoćnik ovog ljeta Juliov sin.

Zamisli. I Eloyev nećak. Još je u Barceloni, zar ne?

I on ondje studira. I to filozofiju, ni više ni manje!

Oho.

Ne možemo imati filozofa koji ne pije. Natoči i njemu.

Radije pivo. -Pivo? Zašto?

Paket cigareta. -Stiže.

Hvala, Fabián.

To je Penelope.

Sad se svi znamo.

Tako se zove?

To joj je ime? -Ne, zove se Celia.

Rekao sam to zbog pjesme. Ne voliš Serrat?

Daj, Alberto...

Što je?

Njezina priča zaslužuje roman.

Ostavljena je pred oltarom i očito je poludjela

jer se odijeva kao da je u filmu.

Ne budi zao.

Krojačica je, voli modu drugih mjesta.

Sigurno si u Barceloni vidio čudnije stvari.

Brat tvojeg djeda koji je nestao na Kubi isto zaslužuje roman.

Kako se zvao? -Pablo.

Pablo Fernández, taj!

Tata kaže da je bio špijun Sovjetskog Saveza.

Trebao bi napisati knjigu o tome.

Baka ima hrpu papira kod kuće. Jučer sam ih baš gledao.

Dakle, želiš biti pisac?

Ovamo je često dolazio g. Ángel, počivao u miru.

Ustvari želim biti profesor.

Ili novinar.

Poštedi se te muke.

DOGODILO SE U NEW YORKU

Bok.

Izvoli? -Kava i pecivo s vanilijom.

Može, stiže.

Želiš li nešto, Celia?

Filozofe, idemo na seosko slavlje nakon posla.

Jiménez, ovo s NLO-om previše je.

Ideš li ili ne? -Može, idemo.

To!

Izgledaš kao pingvin.

Manolito!

Što je?

Mislim da poznajem tvojeg oca.

Kako mu je ime?

Julio.

Julio? -Julio Saavedra.

Zovu nas Mlinari.

Koliko ti je godina?

19.

19?

Kako ti se zove djed?

Juan, kao ja.

Ali moje je puno ime Juan Pablo.

Odakle je bio?

Odavde. -Odavde? Sigurno?

Da, odavde, ali ja sam rođen u Oneiri.

Jako sličiš nekome koga sam upoznala.

Baš jako.

Naručila si? -Nisam.

Što čekaš?

Dvije čaše vina.

Manolito sad ima četvero djece. Jedno ima dvije, jedno pet,

a dvoje tri.

Četiri? -Možeš li to vjerovati?

Nikad ga nisam zamišljala s djecom. -Ne...

Bio je slobodni duh, poput mene.

Potrgalo mi se.

Ostavi to na stolici.

Ovdje?

Rekao si da se zoveš Juan Pablo, točno?

Može li pitanje?

Možeš li na tren podignuti majicu?

Molim te.

Slijepo crijevo?

Da.

Kako si znala za moj ožiljak?

Teško je objasniti,

ali kao da te poznajem odavna.

Kao deja vu?

Ne.

Nešto drugo.

Ali poznajem te.

Netko mi je jedanput recitirao pjesmu.

"Upoznala sam te kao dijete, u svojim snovima.

I zato, kad sam te ugledala, prepoznala sam svoju sudbinu."

Ja sam tvoja sudbina?

Kad sam bila dijete, odlazili smo u kino gledati luksuz.

Ti stanovi, haljine, namještaj...

Predmeti o kojima nismo mogli ni sanjati.

Peta Avenija,

Rockfeller Center, Empire State, Midtown...

Današnji filmovi ne pokazuju toliki luksuz.

Niti se njihovi životi toliko razlikuju od mojeg.

Ali imena ulica u New Yorku

i dalje mi zvuče poput poezije.

Jesi li ikad pomislila preseliti se u New York?

Zašto se smiješ?

Mislim da bi se ondje bolje uklopila nego u Vilasanti.

Shvatit ću to kao kompliment.

Znaš li što bih voljela?

Sašiti ti košulju. Elegantnu.

Što nedostaje ovoj? -Ništa.

Profesionalna deformacija. Ignoriraj me.

Juan Pablo?

Što je to?

To je moje puno ime.

Dosad nisi se njime koristio. -Ne.

Ne, ali čini mi se ima više... Ne znam.

Meni se ne moraš opravdavati, Juan Pablo.

Ako si ti sretan, i ja sam.

Zatvori oči.

Što njušiš?

Vino.

Ne.

Miriše na zemlju kojom hodaš.

I na ljeto.

Ali ne samo ovo

nego na sva ljeta koja su prošla i koja će doći.

I na kvasce koji ga fermentiraju

i na drvo koje ga čuva.

Ali miriše i na limun.

Na med, narančin cvijet i travu i komorač i timijan.

Vino je drugi oblik pamćenja.

Vidiš li to? -Da.

Beskrajno je dok to možeš vidjeti.

Kao i ovo.

Što će se dogoditi?

Kad?