Shipwrecked: Nightmare at Sea

COSTA CONCORDIA 13. SIJEČNJA 2012. UDARILA JE U HRID I DOŽIVJELA HAVARIJU

DOK JE NA NJOJ BILO 4000 LJUDI.

U FILMU IMA ARHIVSKIH SNIMKI, PRIJEVODA GLASOVNIH OBAVIJESTI PUTNICIMA

I SNIMAKA IZ CRNE KUTIJE BRODA.

Ali ulazi li voda?

Sto posto. Sad silazim onamo.

Otkako smo dobili dijete, nismo bili na odmoru.

Rekla sam Johnu da bi sad bila sjajna prilika

da odemo na divno putovanje koje već tako dugo planiramo.

To je za nas bila velika stvar.

U petak, 13. siječnja, bila sam na brodu četiri mjeseca kao plesačica.

Nisam imala pojma da će se nešto dogoditi.

U jednom času slavite i odmarate se s obitelji.

U idućem zbunjeno i bespomoćno stojite.

Kao da nam se zemlja otvorila pod nogama.

Ljudi su se hvatali za zidove i jedni za druge.

Izgledalo je baš kao prizor iz Titanica.

Priče o strahu i panici s broda za krstarenje Costa Concordia.

Budimo iskreni, kad god se ukrcamo u avion ili brod, pomislimo:

„Što ako nešto pođe po zlu?” Upravo se to dogodilo.

Kad god zatvorite oči, vidite nešto iz te noći.

Ponovno proživljavate najstrašniji trenutak

koji ste doživjeli s obitelji.

Bože, što sam učinio?

BRODOLOM NOĆNA MORA NA MORU

Već smo bili u Europi, ali ne zajedno.

To nam je trebao biti najdulji zajednički odmor i najdalje putovanje.

Naša kći Lila imala je 14 mjeseci.

Mislili smo da je to dobra prilika da zajedno odemo na veliko putovanje.

Spakirali smo kovčeg pun igračaka, pelena, vlažnih maramica.

Svega što treba. Imali smo brdo stvari.

Išli smo u Pariz, Švicarsku, Veneciju, Barcelonu.

I trebalo je završiti krstarenjem.

To je bio važan razlog zašto smo odabrali takav odmor.

Snimili smo gomilu fotografija i videa

i skupili mnogo divnih uspomena.

Oduvijek sam sanjarila o Italiji.

To mi je bilo na vrhu popisa želja.

Ali nisam znala da idem na krstarenje.

To joj još nisam bio rekao. Nego samo da idemo u Italiju.

Krstarenje je trebalo biti iznenađenje.

U to doba hodali smo oko tri godine.

U nekom sam je času mislio zaprositi.

Za prosidbu želiš naći

najromantičnije moguće mjesto.

Na tom putovanju mogao sam birati!

U tom času sve sjedne na svoje mjesto.

Ako je zaprosiš na divnome mjestu, ne može te odbiti!

Mislim da svi tako razmišljaju.

Kad sam stigla,

začudila sam se što je brod tako golem.

Tada sam imala 17 godina.

Moja je majka tako htjela proslaviti svoj 50. rođendan.

Rezervirala je mjesto za mene, mog tadašnjeg dečka

i Luisu, najbolju prijateljicu iz djetinjstva.

Odmalena smo sve radile zajedno.

Imala sam sedam godina kad su joj dijagnosticirali rak.

Ali nekoliko mjeseci prije polaska

saznala je da se rak povukao.

To je bio još jedan važan razlog da proslavimo njezin rođendan.

Prvo smo istražili brod.

Znala sam da će to biti najveći brod koji sam ikad vidjela.

Sjećam se trenutka kad sam ušao u brod.

Zapanjilo me kako sve izgleda ekstravagantno.

Vrlo raskošno. Svuda su bili lusteri.

Kao da je sve bilo od zlata, stakla ili mramora.

U stilu stare Italije.

Sve je bilo blistavo i savršeno.

Nisam znao koju ćemo sobu dobiti.

Putovanje je tada bilo skupo,

a ja sam bio student.

Ali pobrinuo se da dobijemo najbolju moguću sobu.

Bio sam sretan jer smo imali balkon i predivan pogled.

Izašli smo na balkon

i Nick je nešto primijetio.

Kat-dva ispod nas bili su čamci za spašavanje.

Da.

Pomislila sam, fotografirat ću ih!

Nikad nisam bila na brodu za krstarenje.

Pomislila sam: „Što ako nam se dogodi brodolom kao Titanicu?”

Rekao sam da neće, da će biti super.

Bio sam na krstarenjima i fantastična su.

PETAK, 13. SIJEČNJA

Djeco, da se niste usudili! Maknite se odatle!

ČLAN POSADE: Ukrcanih putnika: 3208.

Članova posade: 1023.

Kad smo se tek ukrcali, bilo je fantastično.

Netko je došao i pitao nas što želimo raditi ostatak tjedna.

Dogovorili smo dan na tretmanima. Bilo je uzbudljivo!

Sve se odvijalo naglo.

Dobili smo sobu, sad smo šetali.

Dok smo šetali, sve sam snimala.

Na krstarenju je fantastično

to što si potpuno zbrinut.

Budući da sam bila mlada mama,

to mi je jako olakšalo posao.

Bila je gomila raznovrsnih restorana.

Pa kazališta, predstava, kockarnica.

Najveći je problem što ne znaš što izabrati za zabavu uz toliku ponudu.

Sjećam se sladoledarnice u kojoj si mogao napraviti svoj kup.

Ako baš želiš, sladoled možeš jesti 24 sata na dan.

Tada su bili popularni Živi mrtvaci.

Zabavljali smo se smišljajući kamo bismo otišli da napadnu zombiji,

koje bismo oružje uzeli, bismo li se borili ili bježali.

„Kuda bi izašla, ovuda ili onuda?

Ako je zombi spor, kojim bi ga oružjem zaustavila?”

Kad bi me to pitao,

prvi put sam rekla da ne znam, da ne obraćam pozornost na te stvari.

A on će: „Griješiš!”

Pa naravno. Tako najgore stradaš.

I tako sam polako počela obraćati pozornost na okolinu.

Bila je krasna večer.

Bilo je vedro. Prohladno, jer je bio siječanj.

DIREKTOR HOTELA

Ali bila je to obična, mirna večer.

Radio sam za Costu 43 godine.

Na brodu uvijek radiš.

Na Božić, Novu Godinu, Uskrs, u subotu i u nedjelju.

Na brodu sam bio više doma nego kod kuće.

Za mene je na Costa Concordiji radilo osamstotinjak ljudi.

U petak, 13. siječnja navečer,

na brodu sam već četiri mjeseca radila kao plesačica.

To mi je tada bio posao iz snova.

Bila sam doslovce u raju na zemlji.

Putovala sam po svijetu. Bila sam u najboljoj formi.

Imala sam divne prijatelje. Čudesno.

U ime uprave Coste i cijele posade

čast mi je poželjeti vam dobrodošlicu.

Kapetana Schettina srela sam nekoliko puta, prvo u dizalu za osoblje.

O njemu sam znala samo to

da je nedavno postao kapetan tog broda.

Uživajte u krstarenju.

Jednom me mama posjetila na brodu.

Razgovarao je s mojom mamom

i rekao da će otići u ribolov na otok s jednim prijateljem.

Ali molio ju je da to nikomu ne kaže jer on to ne bi smio.

Znači, stekla sam dojam da je snalažljiv.

Te večeri oko 21 h nazvao me kapetan.

Nekoliko dana prije natkonobar je pitao kapetana

možemo li brodom proći blizu otoka Giglio

jer mu na tom otoku žive sestra i majka.

MOST

Pitao me želim li mu se pridružiti na mostu dok prolazimo kraj otoka.

Meni je to zazvučalo neobično

jer je bio mrak i ništa se ne vidi.

Ali to je bila kapetanova odluka

i mi smo poslušali.

Halo?

Kapetane, Ciro je, 6 milja.

Šest milja. Šest milja. Okej, dobro.

Skoro smo kod Giglija. Stižemo u 21.44 h.

Te večeri ja i moj dečko Andrea odlučili smo otići na palubu s bazenom.

Kad sam otvorila vrata,

osjetila sam hladan povjetarac.

Bilo je mračno,

ali osvijetljeno s nekoliko svjetala.

Vidio se svjetlucav odraz na vodi.

Nagnula sam se. Gledala sam more.

Andrea, koji je bio iza mene, zagrlio me.

Rekao je: „Kao da smo na Titanicu.”

U tom trenutku

bilo mi je nekako čudno.

Ali pomisao je suluda

pa je odbaciš.

Tada me nazvala majka.

Rekla je da su u restoranu.

Počeli su posluživati večeru pa nas je pozvala da dođemo.

To je bila važna večera

jer će joj u ponoć biti rođendan.

Te smo večeri lijepo večerali.

Mahni tati.

Nakon večere smo išli na spavanje jer je Lila imala jednu godinu.

U kabini smo je spremili u krevet.

Obavili smo svoj ritual prije spavanja.

Obukla sam se u pidžamu.

Otuširao sam se, bio sam u boksericama i ušao u krevet.

Kad sam legla, sjećam se da sam rekla da sam iscrpljena.

Dan je bio dug.

Preuzimam kontrolu.

Kojom brzinom idemo?

15,3.

Ubrzaj na 16 čvorova.

Kako smo se približavali otoku, vidio sam da smo preblizu.

To sam spomenuo natkonobaru koji je stajao pokraj mene.

Rekao sam: „Malo smo preblizu.”

Odjedanput se obala vrlo jasno vidjela.

Te večeri prijatelji i ja imali smo polusatnu stanku.

Hodala sam s barmenom iz Perua.

Radio je u Londra Baru na stražnjem dijelu 5. palube, na krmi.

Htjela sam ga vidjeti pa sam predložila drugima

da odemo na cappuccino u Londra Bar.

Svi su se složili da odemo.

Tri pet nula.

Tri četiri nula.

Tri pet nula! Desno.

Dobro.

Inače udaramo u hrid.

Kako se brod približavao otoku,

jako sam se iznenadio što ne usporavamo.

Tad me uhvatila panika.