Josh Johnson: Symphony

AKO UMJETNOŠĆU UKRAŠAVAMO PROSTOR, A GLAZBOM VRIJEME,

KOMEDIJOM UKRAŠAVAMO STVARNOST

SIMFONIJA

Dame i gospodo,

molim pljesak za Josha Johnsona!

Lijepo.

Hvala vam lijepa svima. Ajme.

Ako ne budete oprezni, pogotovo ako ste muškarac,

posljednjih ćete 50 godina svoga života provesti

nastojeći shvatiti onih prvih 15.

Kužite što želim reći? Ono, postoje ljudi kojima se

sve što se dogodilo u srednjoj školi uvijek iznova događa

do kraja života.

Odmah ću vam reći da se zbilja trudim

biti što je moguće bolja osoba. Nisam savršen.

Siguran sam da ćete negdje na svijetu pronaći nekoga

tko će reći: „Tip je smeće.” Ono, to je...

Tako je sa svima.

Nitko od nas nije čist kao suza, kužite?

Svi imamo neprijatelje.

Ali zbilja se trudim ponašati prema ljudima najbolje što mogu.

Znate i...

Ne samo zato što tako treba.

Nego zato što bi se mama ponosila mnome.

Tako me odgojila.

To svijet čini boljim, kužite?

Ali kad nastojite biti najbolji što možete,

pogotovo kad se radi o spojevima ponekad vas obilježe kao „dobrog”, zar ne?

A biti dobar smrtna je kazna.

Ne čini se tako, ali prilično je loše. Dobar...

Ako ste bili na spoju s nekim i poslije čujete

ono: „Kako ti je bilo na spoju s njim?” „Dobar je.”

Znate da ništa od toga. Neće...

To je, dakle, ništa. Ajme, okej.

Kužite? Jer stvar je u tome da trebate biti dobri.

Dobrotom niste podigli letvicu, još ste na podu.

Ono trebali biste...

barem biti dobri.

Kad kažete da je netko dobar nakon što provedete vrijeme s njim,

jer sjetite se, nije rečeno „ljubazan”,

nije rečeno „simpatičan”, rečeno je „dobar”.

To bi bilo kao da odete na spoj s nekim

i poslije čujete: „Kako ti je bilo na spoju s njim?”

„Ima lice.”

Nadam se da ima.

To bi bilo idealno.

Nije kompliment kad netko kaže: „Ima oči točno gdje trebaju biti.”

Spominjem ovo jer kad sam bio mlađi,

nisam uvijek bio vrlo samopouzdan.

Vratim se u to doba

i postojao je netko tko mi se jako sviđao,

pa sam okušao sreću. Kužite?

Ispostavilo se da je nisam zanimao. To se događa.

Dobijete prvu lekciju iz odbijanja.

A kako prebrodite to odbijanje postaje vaša osobnost u vezi s time

kako je biti s vama.

A kad je prošlo nešto vremena...

nešto kasnije, prohodala je s tipom koji nije bio dobar.

Uopće nije bio dobar. Tip je bio kreten, pravi kreten.

Ne hejtam ga. Imao je neprijatelje.

I otkad sam bio klinac pa sve dok nisam odrastao,

ne govorim vam ništa novo.

To je kao neki trop da djevojke i žene biraju kretene.

To je općepoznata priča.

Vidi se na internetu.

Začetak je romantičnih komedija i svega.

A ja nisam mogao shvatiti kako je ona koja je bila tako kul,

mogla biti s tipom koji je koma.

Razumijete, zbilja to nisam shvaćao.

Zašto su mnoge djevojke kad sam bio u srednjoj školi

pa mnoge žene kad sam odrastao birale tipove koji su bili...

kreteni. Nisam to shvaćao...

do prije tjedan dana.

Bio sam na putu, kužite? Kasnio sam jer sam se kasno probudio.

Nisam se pripremio.

Morao sam juriti, natrpati stvari u kofer,

i sve ostalo i nazvao sam Uber.

Ušao sam u Uber, a moj je vozač Ubera nevjerojatan,

besprijekoran vozač koji poštuje sva prometna pravila,

radi sve što treba raditi.

Radi stvari koje nisam znao da ljudi još rade.

Ono, ne samo da mu je glazba tako tiha da čujete kad uključi žmigavac,

nego i gurne ruku kroz prozor da bi...

Tip je vrlo dobar vozač i dobar čovjek.

Stao bi na žuto i propuštao ljude.

Jako je dobar, ali ja kasnim.

Znate, čak sam mu to probao suptilno dati do znanja.

Znate, rekao sam: „Hej, mislite da ćemo stići?”

A on je rekao: „Nadam se.”

Tip je naglas računao preda mnom.

Rekao je: „Dobro, dakle, idemo 88 km/h

jer ne smijem juriti. To bi bilo opasno.

Dakle, idemo 88 km/h.

Rekli ste da morate stići za 36 minuta.

S obzirom na preostalu udaljenost, čini se da ćete kasniti deset minuta...

Baš mi vas je žao.”

A potom...

dođemo do zračne luke i ja se za dlaku

uspijem ukrcati na svoj let. Kasnio je.

Nekoliko dana poslije, priznajem, nisam usvojio lekciju.

Opet sam se kasno probudio.

U isti mah sam se pakirao i naručivao Uber.

Istrčim do Ubera.

Uđem unutra, a ondje sjedi taj tip.

Okrene se prema meni, promotri me na stražnjem sjedalu i kaže:

„Spreman?” A ja sam rekao: „Da.”

Kako je samo nagazio...

Sjedio sam u autu i ono...

Nisam se osjećao sigurno s njim.

Bio je zloćko.

Tip je bio divljak. Naglo je skretao.

Oduzimao je ljudima prednost. Čulo se.

Ali s tim čovjekom nisam bio nimalo siguran.

Ne znam je li ijednom uključio žmigavce.

I to se moglo čuti. Čulo se trubljenje iza nas.

Taj tip nije bio dobar vozač. Vozio je kao kreten.

Ali bio je kreten prema svima osim prema meni.

I lagao bih kad bih rekao...

da ponekad ne pomislim na njega.

Znate, ponekad se nađete u prometu...

pa sanjarite.

Znate? Jer bio sam u L. A.-u nekoliko dana i za to vrijeme

morao sam ići taksijem ili Uberom, s vrlo, vrlo dobrim vozačima.

Zbilja jako dobrim.

Ali kad biste me pitali za njih rekao bih: „Nije loš.”

Znate, ne zna kako me dovesti do cilja.

Kužite što želim reći?

Jer nemarni ljudi su...

nevjerojatno šarmantni sve dok nisu nemarni prema vama.

Znate, jer onda sam ušao u auto,

opet nije bio vozač s kojim ste sigurni, nije bio dobar.

Malo je okrznuo drugi auto, kužite?

Naglo je skrenuo.

A ja sam udario glavom o prozor i to.

I sjedio sam ondje razmišljajući kako samo želim nekoga dobrog. Samo...

nekoga tko poštuje prometna pravila, razumijete?

Nekoga tko zna što radi.

Kužite?

Pitate li se ikad je li prvi...

kiropraktičar...

samo bio loš ubojica?

Ozlijedio sam leđa, dobro? Ozlijedio sam ih i otišao kiropraktičaru.

Nisam ni znao što rade kiropraktičari.

Samo sam znao da bi trebali ispravljati leđa i slično.

I tako, ležim ja ondje ne znajući što me čeka.

Ali onda taj tip stavi jednu ruku ovamo, a drugu ovamo.

A ja ću: „Odoh ja.”

Ne, ne, ne znam kako sam te uvrijedio,

ali nagledao sam se Jasona Bournea. Točno znam što slijedi.

Nećeš me srediti.

Svog ujaka ne mogu voditi nikamo...

jer je uvrnut.

A nije čak ni uvrnut onako kako ujaci znaju biti.

Ono što moj ujak radi, ne radi nitko drugi.

Kužite? Recimo, ako ga pozovete na objed i on nešto fino pojede,

mislim na najbolju verziju hrane koju je ikad pojeo.

Ne može samo reći da je fina. Ne može samo uživati u njoj.

Ne, on pojede tu finu hranu pa potom čujno, grleno...

dobacuje svojoj hrani.

Odveo sam ujaka u fini restoran. Otmjena hrana, kužite?

Rekao sam mu da se skocka.

A on se opet pojavio u za sebe tipičnoj trenirci.

Velim: „Rekao sam ti da se skockaš, što to radiš?”

A on će: „Pa stavio sam lanac, što je?”

Naravno, kad smo sjeli naručio je krem juhu od jastoga

I valjda je ta krem juha od jastoga bila krema svih juha.

Jer bilo je dovoljno da je srkne i umjesto komentara da je ukusna,

taj čovjek će...

„Dobro.”

„Ovo godi.”

Odveo sam ujaka na roštilj.

Ondje je naručio debelu krišku teksaškog tosta.

Valjda je to bio najbolji teksaški tost koji je ikad u Teksasu tostiran.

Jer taj čovjek ga je zagrizao i umjesto običnog „njam...”

zagrizao ga je i rekao...

„Lijepo.”

„Kako si sočna i debela.”

U nekom se trenutku zapitam je li to zbog mene? Želi li me osramotiti?

Jer neki se ljudi okreću i pogledavaju prema nama

kako bi bili sigurni da su čuli ono što misle da su čuli.

Ali on si ne može pomoći.

I znam da si ne može pomoći jer sam naručio pizzu.

Bio sam kod njega. Druškali smo se. Naručio sam pizzu.

Dođe pizza.

Ja ustanem, odem do vrata, uzmem pizzu, dam napojnicu dostavljaču.

Odnesem je u dnevni boravak. Izađem iz sobe oprati ruke.

On je počne jesti bez mene. Otvori kutiju.

Ja se vraćam niz hodnik. On ne zna da ga čujem.

A potom sam... bez ikoga drugog...

uzme krišku, zagrize je i kaže...

„Nisam znao.”

„Vidim da će ovo ići na guranje.”

Ne mogu ga nikamo voditi.

Ponekad se nešto dogodi kad ste mali,

pa još nemate riječi i ne možete odlučiti kako se osjećate zbog toga.

Znate, treba vam vremena,

pa tek kad se kao stariji osvrnete na to kažete: „To je bilo čudno.”

Ili se nešto dogodi, pa kad dovoljno stasate, nađete prijatelje

i oni čuju vašu priču,

a nakon što im ispričate što se dogodilo oni kažu: „To je bilo čudno.”